Srce svekolika Isusova naviještanja nedvojbeno su njegovih osam blaženstava. Za čovjeka ovoga svijeta teško su prihvatljiva, ali ni za vjernika nisu uvijek lako razumljiva. Isus govori da je blago onima, da su zapravo sretni, koji su siromašni, koji su žalosni, koji su krotki i blagi kao janjad. Zar je ova zemlja stvarno tek dolina suza, a život velika kušnja da bismo zaslužili vječno nebesko blaženstvo? Istina je puno vedrija, istina je – evanđelje, radosna vijest koja nas ispunja mirom i radošću već ovdje na zemlji te nam otvara put u vječno zajedništvo s Bogom. U tom smislu, pogledajmo prva tri od osam blaženstava. 

Blago siromasima duhom

Veli Isus: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Siromaštvo po sebi nije vrlina. Ne piše li već na prvim stranicama Svetoga pisma da čovjek treba sebi zemlju podložiti? Ne govorili li i Pavao da valja u miru raditi i svoj kruh jesti? Siromah duhom jest onaj čovjek koji na bogatstvo nije navezan, kojemu stjecanje i bogaćenje nije životni cilj. Siromah duhom jest onaj koji s Pavlom može reći: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati!“ (Fil 4,12) Čovjek koji živi u skladu s ovim blaženstvom „u miru radi i kruh svoj jede“, zahvaljuje Bogu za kruh svagdanji, za sve ono što mu Bog daruje, a što je – u skladu s današnjim životnim prilikama – potrebno i važno za svagdanji život. Vjernik zahvaljuje Bogu za ono što mu daruje, ali u isto vrijeme ne hlepi za bogatstvom. Neće prezreti Boga i njegove zakone da bi zaradio i da bi umnažao svoje ovozemno blago. Pogledajmo. Veli Propovjednik: „Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. (Prop 5,9) Onaj tko za novcem žudi vječno je nesretan. Možda ljudi za nj vele: „Blago njemu!“, ali on je vječito nezadovoljan. Uvijek mu je malo, a želje mu neprestance rastu. Naprotiv, onaj tko u zahvaljivanju Bogu i u miru „svoj kruh jede“ već sada je blažen, već sada je ispunjen, jer zna da ga čeka vječna domovina gdje neće biti „ni tuge, ni jauka, ni boli“ (Otk 21,4). Blago njemu! Blago siromasima duhom!

Blago ožalošćenima

„Blago ožalošćenima?“ Koliko li tek duboke i strašne mogu biti naše ljudske žalosti?! Od iskrene dječje tuge zbog polomljene igračke, od mladenačkih razočaranja sve do istinskih tragedija zbog obiteljskih lomova, zbog teške bolesti, zbog ratova i progonstva, zbog iznenadne smrti. Razumljivo je da u takvim trenutcima tugujemo, razumljivo je da se osjećamo kao da nam je srce slomljeno. Pomislimo samo na srce Blažene Djevice Marije pod Isusovim križem! Zato i pjevamo u crkvi „Stala plačuć tužna mati“. Pa ipak, Isus veli: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ Ne niječe Isus našu tugu. Ne omalovažava ju. On zna da rana boli, on zna da križ pritišće, on zna da je nevolja nevolja, a muka muka. Međutim, on govori da ćemo se utješiti. Veli Pavao da mi ne tugujemo kao oni koji „nemaju nade“ (1 Sol 4,13). Utješila se Blažena Djevica Marija kada je vidjela Isusa uksrsnuloga. I mi se tješimo, i mi smo puni pouzdanja znajući da nevolja i smrt nemaju zadnju riječ. Veli Pavao: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave.“ (1 Kor 4,17) Zato, blago nama koji smo sad ožalošćeni, utješit ćemo se, i ta nas vjera već sada tješi, podiže i ispunja mirom.

Blago krotkima

Veli Isus: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ Nama se čini da silnici i moćnici ovoga svijeta vladaju zemljom i da im je blago jer mogu što hoće i kada hoće. Vidimo kako se puno toga u svijetu ravna upravo prema tim moćnicima. Međutim, veli Isus, blago „krotkima“, to jest onima koji krote svoje strasti, koji obuzdavaju svoja zla nagnuća. Jer, sve je to prolazno, sve je to kratka daha. Silnici i njihova carstva propadaju. Veli Ivan: „Što je god svjetovno – i požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života, nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ (1 Iv 2,16-17) Zato želimo ići putem krotkosti. Kao sveti Leopold Mandić. Kao sveti Franjo. Kao blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Takvi ljudi, Božji ljudi, baštine zemlju! Htjeli bismo biti u njihovu društvu gdje ćemo baštiniti ne samo zemlju nego i cijelo nebo i cijelu vječnost. Blago onome tko u tom svjetlu gleda svoj život!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.