Tko je bio Bartol Longo?

Bartol Longo rođen je 1841. godine u dobrostojećoj katoličkoj obitelji na jugu Italije. Iako je bio odgajan u vjeri, nakon smrti roditelja sve se više priklanja ateizmu da bi se za vrijeme studija prava u Napulju priključio neopoganističkoj sekti u kojoj je bio „vrhovni svećenik”. Osim što je sudjelovao u sotonističkim obredima, postao je snažan protivnik Katoličke Crkve, koju je javno „blatio“ u javnosti.

Osim što je sudjelovao u sotonističkim obredima, postao je snažan protivnik Katoličke Crkve.

Tijekom studija prava u Napulju, izgubio je vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Elokventni profesori kod kojih je Bartolo učio bili su prožeti mržnjom prema Crkvi, a posebno prema papinstvu. Ovi ljudi bili su uvjerljivi, strastveni i visoko motivirani u odvođenju studenata od svega što je katoličko. Kasnije u životu, Bartolo je o tome napisao:

Shrvan kakav sam bio u žaru svoje mladosti, u zabludama protiv vjere i protiv Istinske Crkve koje su posijane na proslavljenom Napuljskom sveučilištu. . . upecao na zamamnu udicu slobode savjesti i misli . . . osjećajući se sigurno u odjeku imena određenih profesora koji odjekuje sve do sveučilišta u Parizu i Berlinu. . . svi složni u nijekanju Božje osobe, Katoličke crkve, vjerskih redova, Pape, sakramenata i ostatka istine koja je dio vjere, i ja sam počeo mrziti redovnike, svećenike i papu.

Bartol je bio gladan istine.

Tijekom Bartolovih sveučilišnih godina ranih 1860-ih, Europa je doživljavala nesveti napredak spiritualizma i okultizma. Mladom studentu prava nije bilo dovoljno samo odbaciti Crkvu. Bartol je bio gladan istine. Budući da je bio uvjeren da se istina ne može naći u Katoličkoj Crkvi, tražio ju je u suprotnom smjeru.

Za razliku od mnogih koje okultno privlači zbog fenomena povezanih s njim, Bartolo je tragao za znanjem koje se nastavlja i izvan ovog života. Htio je upoznati doktrinu spiritualizma o spasenju. Osvrćući se na svoju početnu seansu, Bartolo je napisao: „Vjerovao sam da sam konačno pronašao put koji će me dovesti do istine.”

Čuo je glas: Vrati se Bogu…

Nakon nekog vremena prakticiranja sotonističkih obreda, Bartol se počinje osjećati sve lošije. Cijelo to vrijeme istodobno prolazi kroz psihičke krize koje obilježavaju teški napadi neuroze i depresije, paranoje i tjelesna oboljenja. Naposljetku je doživio živčani slom. Kasnije je izjavio kako je u sebi čuo glas svog preminulog oca koji mu je govorio „Vrati se Bogu“.

Kasnije je izjavio kako je u sebi čuo glas svog preminulog oca koji mu je govorio: „Vrati se Bogu“.

Odlazi starom obiteljskom prijatelju koji ga nagovora da se odrekne sotone i vodi ga dominikanskom redovniku Albertu Radentu, koji ga ispovijeda i postaje njegov duhovnik, stoji na Radio Marija.

Grob Bartola Longa u Svetištu Gospe od Ružarija u Pompejima / Foto: Wikimedia Commons

Ispovjedio je svoje krivnje ocu Radenteu, a primio je i prvu pričest 23. lipnja 1865. Želeći drugima prenijeti radost tog ponovnog otkrića istine o Spasitelju i Njegovo djelu započeo je s nekadašnjim prijateljima. Oni su Bartola primili s uvredama i pogrdama. On je to ponizno prihvatio, želeći da zadovolji za svoje prošle grijehe i propuste.

Ako netko traži spasenje, neka širi molitvu krunice i sigurno neće propasti.

Iz grada se Bartol preselio u maleno i siromašno mjesto Velle di Pompei, a Gospodin je odlučio Bartolu pokazati koje će biti njegovo poslanje. Prolazeći pored jedne kapele u Pompejima u srcu je, poput sv. Dominika, začuo riječi: „Ako netko traži spasenje, neka širi molitvu krunice i sigurno neće propasti”. Bartolo je tada shvatio koje je njegovo poslanje i zavjetovao se Bogu da će život posvetiti širenju Krunice. Plodovi te njegove odluke su čudesni. Godine 1871. postaje dominikanac trećoredac i počinje širiti pobožnost krunice.

Postaje dominikanac trećoredac i počinje širiti pobožnost krunice.

No, Bartol nije stao na širenju pobožnosti i čašćenju Bl. Djevice Marije. Prava pobožnost uvijek donosi i dobre plodove – tako je bilo i sada. Zajedno sa suprugom groficom Marianom di Fusco obnavlja malu crkvicu u Pompejima koja, zbog čudesnih ozdravljenja, brzo postaje hodočasničko mjesto. Crkva postaje premala pa počinju radovi na većoj crkvi, svetištu Bl. Djevice Marije od sv. Krunice.

Godine 1906. blaženi Longo i njegova supruga daruju svetište Svetoj Stolici. Svetište Gospe od Ružarija u Pompejima jedno je od najpoznatijih marijanskih svetišta u svijetu.

Apostolat bl. Bartola pratila su i mnoga karitativna djela, izgradnja vrtića i škola te posebno briga za siromašnu djecu, onu koja su ostala bez roditelja i djecu zatvorenika. Za potrebe širenja pobožnosti krunice razvio je i tiskarsku djelatnost.

Knjiga o blaženiku: Od sotonističkog svećenika do Apostola Krunice

O neobičnom i nesvakidašnjem životnom putu bl. Bartola Longa može se čitati na hrvatskom jeziku u knjizi „Bartolo Longo – Od sotonističkog svećenika do Apostola Krunice” poljskog autora Mareka Wośa. Predgovor knjizi napisao je napisao fr. Marko K. Glogović, OSPPE.

„Izuzetno mi je drago što naš narod konačno dobiva ovo silno potrebno i predivno štivo koje će, vjerujem, uroditi mnogim spasonosnim plodovima! Tko god je posjetio slavno Gospino svetište u talijanskim Pompejima nikada i nikako ne može zaboraviti taj susret s Majkom i s Njezinim pouzdanikom, suradnikom i glasnikom Njezine ljubavi prema čovjeku – blaženim Bartolom Longom”, zapisao je u predgovoru fr. Glogović.

Uskoro svetac

Na mrežnim stranicama Dikasterija za kauze svetaca u utorak 25. veljače objavljeni su dekreti u postupcima beatifikacija i kanonizacija. Sveti Otac potvrdio je pozitivne ocjene Redovite sjednice otaca kardinala i biskupa članova Dikasterija za kanonizaciju blaženog Giuseppea Gregorija Hernándeza Cisnerosa, vjernika laika, rođenog u Isnotu (Venezuela) 26. listopada 1864. i preminulog u Caracasu (Venezuela) 29. lipnja 1919. te blaženog Bartola Longa, vjernika laika, rođenog u Latianu (Italija) 10. veljače 1841. i preminulog u Pompejima (Italija) 5. listopada 1926.; također Papa je odlučio sazvati i konzistorij koji će se baviti navedenim procesima.

Proglašenje dekreta u postupcima beatifikacija i kanonizacija