U intervjuu za kölnski Domradio.de govori o svojim dojmovima – primjerice o onima iz Ukrajine koju je propješačio prije izbijanja rata, prenosi portal Vatican News. “Ljudi su me dočekali kao da sam izgubljeni sin”, istaknuo je.

Sjećate li se još osjećaja prvih metara na putu za Jeruzalem?

Da, pratilo ih je više stenjanja nego što se očekivalo, jer je neposredno prije nego sam se zaletio bilo pola metra svježeg snijega. Provlačio sam se kroz mećave s krpljama. Bilo je dosta drugačije od onoga što sam zamišljao. Ali tako se može krenuti na put.

Pješačili ste 2013. godine. Ima jedna slika kako vučete svoje stvari za sobom u kolicima. Jeste li ih cijelo vrijeme imali sa sobom ili kako je to izgledalo?

Budući da sam kao svećenik imao sve što mi je bilo potrebno za slavlje svete mise, u jednom trenutku sam razmišljao o tome trebam li stvarno sve to ponijeti na svojim leđima ili neće li to biti preteško. Zatim sam pogledao oko sebe tražeći hodočasnička kolica. Tražio sam nešto s kotačem što je također za off-road, jer sam imao puno planina na putu. Na primjer, hodao sam po Karpatima, prešao sam Alpe. Onda sam našao nešto s kotačem i pomislio: mogao bih to povući za sobom kao kolica.

Prešli ste 14 tisuća kilometara. Postoji bezbroj trenutaka vrijednih ispričati koje ste doživjeli. Hodali ste i Ukrajinom. Kako ste tada doživjeli zemlju i ljude?

Na putu do tamo prošetao sam Ukrajinom, a kasnije i Rusijom. Moram reći da mi je vrijeme u Ukrajini bilo jako, jako lijepo, ponajviše zbog susreta s ljudima. Nisam hodao Kijevom, nego seoskim krajolikom. Također i na Krimu – prije tamošnje ruske invazije. Zatim preko Arabatske prevlake, duž 150 kilometara pješčanog dijela.

Ljudi su me dočekali kao da sam izgubljeni sin.

Imao sam divne susrete u tim selima. Ljudi su me dočekali kao da sam izgubljeni sin. Mnogima se Ukrajina može činiti daleko na istoku, ali je vrlo, vrlo blizu. I tamo sam imao toliko susreta. Mislim da je to bila jedina zemlja u kojoj sam se udebljao na putovanju jer sam morao toliko jesti. A prijateljstvo i gostoprimstvo – pogotovo na selu, naravno – nadilazi hranu. Pozvani ste da nešto kušate i to morate kušati. Pa, bilo je jako, jako puno divnih ljudi koje sam tamo upoznao – koji su, s jedne strane, već tada živjeli u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji, no koji su me vrlo rado dočekali.

Rekli ste da vaša kolica sadrži sve što vam je potrebno za misu. Kad bi ljudi saznali da im dolazi svećenik, Vi ste ih onda često pozivali na misu.

To se događalo uvijek iznova. Naravno, bio sam u mnogim zemljama u kojima gotovo da nema katolika. Na zapadu Ukrajine slavio sam bogoslužje iza ikonostasa u pravoslavnim crkvama. U drugim krajevima, primjerice u Turskoj, rijetko se susreću kršćani. Napravio sam zaobilaznicu preko Kavkaza – Armenije, Gruzije – dvije divne zemlje, gdje sam prvi put nakon nekog vremena prepoznat kao svećenik, gdje su me zamolili da ih blagoslovim. Tu su samostani Tur Abdin, u kojima već 1700 godina žive kršćani koji i danas govore jezikom na kojem je Isus svoje učenike naučio molitvu Oče naš, tj. aramejskim.

Napravio sam zaobilaznicu preko Kavkaza – Armenije, Gruzije – dvije divne zemlje, gdje sam prvi put nakon nekog vremena prepoznat kao svećenik, gdje su me zamolili da ih blagoslovim.

Naravno, bilo je i mnogo krajeva u kojima su kršćani manjina. Propješačio sam većinski muslimanskim zemljama poput Turske. Ni kroz jednu državu nisam prešao toliko kilometara koliko kroz Tursku – preko 3000. Hodao sam Iranom, Jordanom od sjevera do juga. Tako je uvijek bilo mjesta gdje sam kao svećenik, negdje u šatoru, slavio misu sam. Ne potpuno sam, naravno, jer su svi anđeli i sveci uvijek prisutni. Ali bilo je tako.

I onda ste na kraju došli do cilja u zemlji u kojoj se vjera piše velikim slovima s tri uskličnika. Sjećate li se još uvijek kako je bilo kada ste stigli u Jeruzalem?

To nije bio moj prvi posjet Jeruzalemu. Bio sam tamo 2000. godine, neposredno prije druge intifade [poznate i kao Intifada al-Akse]. Činilo se da je tamo više mira, iako se već tada, u ljeto 2000. godine, osjećalo nešto u zraku. Kad sam stigao u prosincu 2013., bio sam, moram priznati, pomalo uplašen. Ne radi moje sigurnosti. Nego jer sam bio sam na ovom putovanju. A posebno na zadnjoj dionici, posljednjoj dionici do Jeruzalema kroz pustinju Negev, koja je bila tako fantastična u ovoj samoći, u tišini pustinje. Bio sam pomalo zabrinut zbog buke, zbog ovog kaosa.

Ali ono što je bilo stvarno fascinantno, uopće nisam očekivao: I u Betlehemu i u prenapučenoj crkvi Svetoga groba, doista sam doživio trenutak povratka kući koji nisam očekivao u ovom obliku.

Spomenuli ste tri uskličnika, oni tamo također znaju biti jako glasni. Različite se religije tamo susreću u toj šarolikoj mješavini ljudi i buke. Bio sam malo zabrinut zbog toga. Ali ono što je bilo stvarno fascinantno, uopće nisam očekivao: I u Betlehemu i u prenapučenoj crkvi Svetoga groba, doista sam doživio trenutak povratka kući koji nisam očekivao u ovom obliku.