Vlč. Ivan Grbešić, duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, pojasnio je zašto je dobro razmatrati Isusovu Muku: „Sv. Ignacije kaže kako je važan taj compositio loci kad razmatramo Isusovu muku, biti tamo, doživjeti, ne biti mute. Zašto? Isusova muka se zbila prije dvije tisuće godina kao i ostali prizori iz Isusova života, ali mi trebamo biti svjesni da kod Boga nema vremena, da je kod njega vječno ‘sada’, da mi sada možemo ući u prizor Isusove muke i izići novi”, kazao je na početku vlč. Ivan Grbešić nastavljajući: „Bog je doista s nama, ali kao da u današnjem suvremenom svijetu to iščezava iz srca i iz pogleda. Zato razmatrati Isusovu muku znači biti izliječen u nutrini, biti iznutra ozdravljen… jer on je boli naše na se uzeo i njegove nas rane iscijelište, kaže nam prorok.”

Na pitanje kako se u vlastitom trpljenju sjediniti s Isusovom mukom i prikazivati patnju Bogu vlč. Branimir Budinski tumači da je upravo tu smisao trpljenja „jer ukoliko čovjek ne prepozna smisao patnje, ona će mu biti nepodnošljiva. Sama patnja nikad čovjeka ne mijenja na bolje, uvijek ga mijenja na gore. Međutim ako je netko s tobom, umjesto da ti kaže ‘Molit ću za tebe’ ili neku drugu floskulu, nego bude uz tebe, onda ta patnja ne samo da postaje podnošljiva, nego se transformira u temelj ljubavi i postaje otkupiteljska za onoga koji trpi.” Vlč. Branimir u patnji vidi izvrsnu priliku da se suobličimo s našim Gospodinom jer jedino mu u patnji možemo postati slični, a tek po patnji postajemo mu slični i u ljubavi.

Promišljajući o modernom čovjeku koji bježi od patnje ne shvaćajući bit Isusove muke, fra Tomislav Šanko je poručio da svatko treba poći od sebe, od one ‘gdje je moja poveznica s Isusom’: „Božja riječ mi progovara onda kad se stavim u kontekst istine. Uvijek trebamo postaviti pitanje gdje sam ja sad i pokušati to povezati s Isusovom mukom, što on živi, zahvaća li me to. Problem je u toj komunikaciji, u tom susretu, da današnji čovjek nekako susretne sebe i u tom susretu se nađe s Isusom i poveže tako svoju patnju. Mislim da mi nekad i a priori bježimo od te patnje, bojimo se, ne vidimo smisao. Isus daje smisao i vidimo kako kroz tu patnju otkriva i čovjeka samom sebi, tek u patnji znaš tko si, vidiš kako znaš kad nekoga voliš.”

Križ je prilika da sve ono što nas stigne, što je teško, pretvorimo u rast, kazao je fra Tomislav, potaknuvši na kraju da ove Cvjetnice otvorimo svoje srce da poruka Cvjetnice u njega uđe: „Trebamo poći od svoje stvarnosti i dati se zahvatiti Božjom ljubavlju. Priznati: Moja je stvarnost takva kakva jest. Treba uvijek iskreno reći gdje sam. Najgori grijeh i prepreka je farizejizam, licemjerje, kada kažem: ‘Ne sve je sa mnom u redu, obraćenje treba nekim drugima.’ Tada ta ogromna ljubav koja je Krist ne može doprijeti do mene. To je bit Cvjetnice i svakog našeg blagdana – susret, uvijek susret, kako ono što ti živiš pretvoriti u susret.”