Uskrsnuće Isusa iz Nazareta predstavlja središnji događaj kršćanske vjere. Od samih početaka kršćanstva, u jezgri apostolskog navještaja stoji upravo poruka o Isusovoj smrti i uskrsnuću. I današnje, uskrsno evanđelje, jedan je kamenčić u mozaiku svjedočanstava prve Crkve o Uskrslom. Evanđeoski izvještaj koji smo čuli ne govori o Kristu uskrslom i o njegovim ukazanjima, nego o praznom grobu. Ipak, iako sam po sebi još nije jasan dokaz uskrsnuća, prazan grob upućuje na duboko otajstvo vjere da raspeti Isus nije mrtav, nego da je živ, da je uskrsnuo, upravo kako su i naviještala Pisma. Ukazanja ili, bolje rečeno, uprisutnjenja Krista uskrslog, potvrdit će otajstvo uskrsnuća na koje upućuje i prazan grob. Petar i Ivan, iako još nisu vidjeli Uskrslog, došavši pred prazni grob, postali su obasjani svjetlom vjere koja im je govorila da je Učitelj živ, da je uskrsnuo. Ukazanja Uskrslog bit će definitivna potvrda da prazni grob nije bio tek obmana ili lažan trag; bit će potvrda uskrsne vjere koju Ivan svjedoči već kod praznog groba gledajući povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj.

Podsjetimo se danas, na ovaj radosni i slavni uskrsni dan, koja je bȋt uskrsnuća i uskrsne proslave. Još u Starom zavjetu prisutna je nada u uskrsnuće mrtvih. Izvor te nade je vjera u Boga Jahvu kao Gospodara života i smrti, koji sve drži u svojoj ruci, kojemu sve pripada i u koga se čovjek može potpuno pouzdati, pa čak i s onu stranu smrti. Novi zavjet, na tragu starozavjetne vjere, promatra Isusovo uskrsnuće kao Božje djelo. Isusovo uskrsnuće djelo je Božje moći, djelo njegove sile i snage, slave i Duha. Kao Božje djelo, Isusovo uskrsnuće je potvrda da je Bog Stvoritelj i Gospodar života i smrti, koji poziva na postojanje ono što još nije, a mrtvima daruje život. Uskrsnuće je potvrda Isusova propovijedanja i naviještanja, njegovih riječi i djela, čitava njegovog poslanja. Ono je potvrda Isusova navještaja kraljevstva Božjeg i potvrda Boga kao njegova i našeg Oca. S križem i smrću činilo se da je čitav Isusov život i nauk osuđen na propast i zaborav, ali upravo uskrsnuće predstavlja Očevu potvrdu Sina, čitava njegovog života, djelovanja i naučavanja. U tom smislu, Isusov život, riječi i djela pokazuju se kao istiniti i dostojni vjere.

Događaj Kristova uskrsnuća predstavlja jedinstven događaj u povijesti svijeta i religija. Isusov povratak među žive, odnosno njegovo uskrsnuće, nije tek vraćanje u okvire ovozemaljskog povijesnog postojanja, već je riječ o novom, proslavljenom i vječnom stanju u kojem se nalazi uskrsli Isus. Promišljajući o uskrsnuću, možemo reći kako je u ovom događaju ostvaren jedinstveni spoj povijesnog i eshatološkog. Isusovim uskrsnućem eshaton (posljednja vremena, vječnost, Božji svijet) na jedinstven način ulazi u ljudsku povijest. Sve do Krista, eshaton je bio daleka budućnost. Uskrsnućem, međutim, eshaton postaje zbiljnost i stvarnost usred povijesti. Uskrsnućem se vječnost utiskuje u povijest, te povijest dobiva lik konačnog događanja, biva preobražena i definitivno usmjerena posljednjem cilju. U tom smislu Kristovo uskrsnuće označava početak novog eona, odnosno kvalitativno novog razdoblja u povijesti, koje je definitivno usmjereno svom cilju: ispunjenju u Bogu i u njegovu svijetu.

Uskrsnuće je Božje djelo, Očeva proslava Sina i Kristova pobjeda nad smrću, no ima i važno spasenjsko značenje. Drugim riječima, Kristovo je uskrsnuće Božje djelo, ostvareno radi nas i radi našega spasenja. U Poslanici Korinćanima Pavao piše da je Krist prvijenac usnulih, dok ga u Poslanici Kološanima naziva prvorođencem od mrtvih. Isus, dakle, prema kršćanskom uvjerenju, nije jedini kojega je Otac izbavio od smrti i doveo do proslave. Ono što se dogodilo s Isusom, treba se dogoditi i s nama. U Isusu Kristu je postalo jasno da smrt nije posljednja postaja ljudskog života, odnosno uskrsnuće pokazuje da postoji mogućnost života nakon smrti. Uskrsli Krist svjedok je i protagonist toga novoga, proslavljenoga i konačnog života. On nam se predstavlja kao prvi – prvijenac usnulih i prvorođenac od mrtvih – koji je srušio zid smrti i širom otvorio vrata vječnog života. Na tragu rečenoga, možemo istaknuti da je uskrsnuće jedinstveni odgovor i originalna ponuda ljudskom uzdišućem iščekivanju, odnosno želji za trajanjem i nadi u vječni život. Drugim riječima, iskonskoj ljudskoj čežnji za postojanjem i vječnim življenjem, u Kristovu se uskrsnuću otvara odgovor i nečuvena mogućnost. Nada u vječni život prestaje biti tek utopija. U uskrslom Kristu ljudska nadanja nailaze na opipljivo i povijesno ozbiljenje, zahtijevajući, dakako, vjeru i povjerenje, bez kojih uskrsni događaj ostaje nedohvatljiv. U Kristovu se uskrsnuću tako objavljuje Bog koji je živ i koji je Bog živih. Uskrsnuće ima posljedice za sadašnjost i budućnost čovjeka, kojemu je po vjeri u Krista širom otvoren pristup uskrsnuću od mrtvih i vječnom spasenju, odnosno proslavljenom životu u zajedništvu s Bogom.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.