Nakana je ovoga noćnog bdjenja izlazak iz tame u svjetlo.

Radi se o simbolici – Isus je svjetlo u životnoj noći. Hvalospjev uskrsnoj svijeći govori o tome da neoslabljena ostaje i razgoni tamu ove noći, da se pridružuje nebeskim svjetlima, da joj plamen zatiče jutarnja Danica, a pripravnici, ako ih ima, za krštenje primaju ‘svjetlo Kristovo’ te postaju sinovi svjetla. Noćas su nam pune oči, srce i duša.

Davno je Crkva, na čelu s papom, zaključila da je liturgija Velike subote mjesto bdjenja gdje zajednica slavi, doživljava vjeru u Isusa, umrloga i uskrsloga. To je, kako je naglasio II. vatikanski koncil, uz svetu misu, „povlašteno mjesto susreta.“ Drago mi je, a to je želja Crkve, da ste dublje doživjeli sve ove događaje obnavljajući svoju vjeru u uskrsnuće Isusovo, i naše, koje slijedi onima koji ga u srcu nose.

Sve se to događa noću, između zapaljene vatre ispred Crkve, svjetla uskrsne svijeće i pričesti. Naglasak nije samo na nagovještaju zadanih čitanja, nego još više na doživljaju. To je obnova vjere, životnog susreta s Uskrslim. Živimo u svijetu u kojem se miješa dobro i zlo, svjetlo i tama, što je potaknulo papu Pija XII. da davne 1955. izda dekret „Najveća otajstva našega otkupljenja“, s molbom da se Uskrsno bdjenje obavi u „srcu noći od Velike subote do Uskrsa.“

O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo središnja je istina naše vjere, istina bez koje bi, kako reče apostol Petar, „naša vjera bila uzaludna”.

Ako Krist nije pobijedio smrt, uskrsnuo, čemu se mi imamo nadati? Ako je smrt kraj, kakav smisao ima naš kratki život? Uskrs je jedinstven događaj, različit od svih drugih. U isto vrijeme povijestan i nadnaravan.

Prazan grob o kojem izvještava Evanđelje po sebi nije dokaz, iako je apostolima početak vjere u uskrsnuće. To je dan tišine i molitve. Na Veliku subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi, postu, razmišlja o njegovoj muci, smrti. Stoga vjernici cijelog dana posjećuju posebno uređen Božji grob.

Treba nam svake godine takvo osvježenje.

Vjernici koji nose svijeće zapaljene na uskrsnoj slični su onima iz Evanđelja, koji čekaju gospodara da ih nađe „budne u molitvi“ „ s upaljenim svijećama vjere“. Zahvalimo Bogu što smo i ove godine imali prilike doživjeti da smrt nije kraj, da je uskrsnuće novi početak.

Ovaj događaj ne počiva samo na vjeri. Bitna su iskustva opisana u evanđeljima.

Ona su svjedočanstva o iskustvu susreta Isusa i  zajednice. Sve se svodi na jedno: onaj koji je umro pokazuje se živ, istina, na drukčiji način. Uskrsnuće je prije svega potvrda onoga što je Krist govorio i činio, a i zalog našeg uskrsnuća. Ustanovljujući euharistiju, Isus je navijestio da njegova smrt ima otkupiteljsku vrijednost. To jasno proizlazi iz drugog dijela rečenice ustanovljenja: Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje (žrtvuje u muci i na križu) – Moja krv… koja se za vas prolijeva za oproštenje grijeha. Isus sklapa u vazmenom otajstvu, tj. na križu, novi savez s čovječanstvom.

Vidljivi znakovi – sakramenti – ročišta su, mjesta našega osobnog susreta s Bogom, nisu magijski čini, jer nije snaga u njima, nego u Njemu. To je stvarnost koju ljudske oči ne mogu vidjeti.
Vjera  da je misa, euharistija, povlašteno mjesto susreta s uskrslim Kristom datira iz prvih vremena. Na posljednjoj večeri, kad se Isus oprostio od svojih učenika, ustanovio je dva sakramenta: sv. euharistiju i svećenički red. Sinajski se savez ponavlja, on je navještaj Novoga saveza koji Isus svojom krvi sklapa na Kalvariji s cijelim čovječanstvom.

Ustanovljujući euharistiju, Isus je ovjekovječio svoju žrtvu u obredu svete mise. Ona je uprisutnjenje Isusova života, muke, smrti i uskrsnuća. Evanđelist Luka piše kako su ga dvojica na putu u Emaus prepoznala u „lomljenju kruha”. To je ranokršćanski naziv za misu. U tom susretu učenici su se oslobodili malodušnosti, od križa i sumnje da je Učitelj mrtav.

Dobili su i poslanje i želju da ga ispune. „Isti čas se vratiše u Jeruzalem da posvjedoče: ‘Vidjeli smo Gospodina!””

Da se nije pokazao živ nakon muke, smrti i pokopa, tko bi za njega umro, tko bi  povjerovao „da se smrću život samo mijenja, a ne oduzima”? Evanđelisti su zapisali „umro i pokopan” da bi jasnije istaknuli novost života. Noćas sudjelujemo samo u pričesti.

To je kao da smo na Kalvariji pod Isusovim križem. Isusovo je uskrsnuće potvrda da je njegova smrt na križu imala stvarno spasenjsku vrijednost za sve nas. Zato je temelj naše vjere upravo Krist uskrsli, koji sve potvrđuje što je za svoga zemaljskog života govorio i činio. „Ja sam uskrsnuće i život”, rekao je.

Otvori srce, poslušaj, možda ga i ti sretneš na svom bijegu od križa, u svojim sumnjama i nevjeri, na putu u neki svoj daleki Emaus.

Sad je prisutan u znakovima, a nakon smrti  vidjet ćemo Njegovo lice.

Kako netko može biti pravi kršćanin, slaviti Uskrs, ako ne dolazi u crkvu, ako ga u srce ne prima u zajednici onih koji mu krštenjem pripadaju? Budite ponosni što ste dionici mnoštva koje se oko Njega okuplja, onih koji gaje istu misao, iste ideale. Za pravog kršćanina misa i susret s Uskrsnulim, obredi Velike subote, ne završavaju otpustom i blagoslovom na koncu mise. Za njih, za vas, tu je tek početak življenja vjere.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.