Selo koje je još za vrijeme Domovinskog rata postalo simbol stradanja Hrvata u Dalmaciji bila je Škabrnja. Okupirana 18. studenog 1991. baš kao i Vukovar postala je mjesto strašnog zločina odnosno niza zločina. Međutim kada se svake godine u studenom prisjećamo tih žrtava zaboravljamo da je Škabrnja bila područje velikih ljudskih stradanja i na početku 1993. godine kada se u njoj i oko nje odvijala operacija „Maslenica“. Kada je u toj operaciji selo oslobođeno našlo se u nezavidnom položaju zbog neprijateljskih uporišta kojima je bila okružena.

Ustvari ona nije imala nikakvu stratešku važnost za Hrvatsku vojsku, no o simboličkoj važnosti ne trebamo dvojiti.

Još tijekom oslobodilačkih akcija, u noći s 24. na 25. siječnja vrhovnik Franjo Tuđman pitao je generala Franju Feldija, tada operativca Glavnog stožera HV-a pitanje svih pitanja – Jesmo li u Škabrnji. Stoga ne čudi da su na oslobođenju Škabrnje angažirane specijalne postrojbe Glavnog stožera na čelu s Bojnom Zrinski. One su uspješno, uz pomoć domicilnih snaga, ući u Škabrnju koju je odmah po dolasku u Zadar htio posjetiti Franjo Tuđman. Toga se za potrebe knjige „Operacija Maslenica – Sjećanja sudionika“ prisjetio zapovjednik Bojne Zrinski Miljenko Filipović:

Nakon oslobađanja Škabrnje i zaleđa, u Zadar je zadnjih dana siječnja stigao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Na primanju sa zapovjednicima postrojbi i visokim dužnosnicima, sa svima se srdačno rukovao i pozdravio, a potom je izrazio želju da posjeti Škabrnju zbog svega što je ona simbolizirala. Svi su znali da je to i više nego opasno, ali predsjednik je bio preveliki autoritet, nitko mu se nije usudio u tom trenutku otvoreno oponirati.

Iako među mlađima, uostalom bio sam odgovoran za to područje, ja sam mu otvoreno rekao kakvo je stanje: „Gospodine predsjedniče, situacija je preopasna. Sigurnosna situacija ne dozvoljava da se izlažete takvoj opasnosti, Škabrnja nije do kraja osigurana zona.” Poslušao me i umjesto Škabrnje posjetio je gradsku bolnicu.

Doista, Škabrnja je tada bila tek djelomično oslobođena, a borbe za Ražovljevu glavu iznad sela praktički su bile u tijeku.

Do dolaska IX. bojne HOS-a to područje pokrivale su ustvari malobrojne snage, uglavnom pripadnici specijalnih postrojbi Glavnog stožera. Dolaskom gotovo stotinu pripadnika HOS-a predvođenih zapovjednikom Markom Skejom koji su na poziv Ante Gotovine spremnu pošli u to opasno područje situacija se stabilizirala, ali to ne znači da je HOS-ovicma bilo lako. Štoviše kada su neprijateljske snage shvatile da je u Škabrnju došla jedna izrazito aktivna postrojba izveli su tenkove kojima su pokrivali jedinu cestu do Škarbnje, onu iz susjednog Prkosa.

Foto: privatne arhive pripadnika HOS-a

Tenkove su namjestili tako da im meta bude kapelica na sredini puta. Iko Vuletić, koji je uz Skeju i legendarnog Irca organizirao obranu sela prisjeća se:

„Mi smo se dva dana vozili k’o mulci da vidimo može li tenk direktno pogoditi auto. Kada bi se iz Škabrnje zaletili, postigli bi do te kapelice brzinu od nekih 90 km na sat, više nismo mogli zbog okuka, i bome bi svaki puta granate padale ili ispred ili iza metar do dva. Srećom, kada smo se vraćali iz Prkosa, mogli smo se većom brzinom voziti i tu nam nisu mogli ništa. I tako, par dana uvijek ista procedura; čim primijete auto uvijek bi ga tri granate, obavezno tri „sljedovale” takoreći rafalno.

Mi smo tih nekoliko slaloma Land Roverom morali odvoziti, jer smo morali saznati da li u slučaju napada možemo dobiti pomoć, možemo li izvlačiti ranjenike. Naravno, morali smo reagirati, dati im do znanja da su nepoželjni i da je bolje po njih da se maknu. Počeli smo se još više gibati, još više minirati, sve ne bi li vidjeli koliko im se krećemo u dubinu i da misle da nas je sila u Škabrnji.“

Sreća u nesreći za hrabre HOS-ovce bila je ta što je neprijatelj glavne snage u protunapadu usmjerio na Kašić, a potom prema Novigradu o čemu ste već slušali u Domoljubnim minutama. To im je dalo prostora da utvrde obranu, miniraju prostor i odlaze u diverzije. Za te aktivnosti bio je ponajviše zaslužan već spomenuti Irac Tom Crowley o čemu je u razgovoru s povjesničarom Tomislavom Šuljem progovorio poljski dragovoljac Trzezbor Piekutowski:

Sama obrane Škabrnje, to se zna, ona je djelo Irca Toma Crowleya!

Čovjek je osmislio sustav mina „,televizija”, način na koji ga koristiti i stavljao je osigurače mina na zadnji zub. Doslovno smo cijelu Škabrnju izminirali, iznutra i izvana. Iznutra sustavom „televizija“, u slučaju gubitka sela da možemo sve ili pojedine ulice dignuti u zrak zajedno s neprijateljem.

Mine je trebalo svakodnevno obilaziti i provjeravati jer skoro svaki dan su ih njihovi pokušavali poskidati da naprave put pješacima. A bili su stvarno uporni, očito da je za njih Škabrnja bila od nekog posebnog značenja! Unatoč velikim žrtvama, stalno su pokušavali. Sjećam se položaja kod Ražovljeve glave gdje, čini mi se, nisam stigao pojesti ni jedan cijeli sendvič kada bih ujutro držao stražu. Jer čim sam se popeo na kat, evo njih pored mina na putu ili u šumarku, pokušavaju prokrčiti put.

Foto: privatne arhive pripadnika HOS-a

Mijo Matešić, jedan od mlađih HOS-ovaca, u svojem sjećanju na Škabrnju i njezinu obranu u veljači i ožujku 1993. također ističe ulogu Toma Crowleya koji je ispravno procijenio da brdo iznad Škabrnje ne može držati s obzirom na omjer snaga, ali na njemu može vršiti diverzije koje su neprijatelju donosile gubitke u ljudstvu, ali i nesigurnost.

„Naš je cilj bio ispočetka izviđanje prema Ražovljevoj glavici da vidimo šta se tu događa. Međutim, vidjeli smo da oni nisu baš često tu. Nakon nekoliko izviđanja smo se uspjeli popeti na sam vrh i vidjeli smo gore njihovo topništvo, naoružanje što je ostalo i onda smo im počeli postavljat zamke. Isključivo smo se te prve dane kretali po noći. Čak po danu nismo uopće ni izlazili ni ništa, samo smo bili na položajima i držali ih. I onda kad smo se prvi put popeli na Ražovljevu glavicu, odmah smo im postavili zamku, jedan dio minirali. Pokojni Irac koji nas je vodio u ta izviđanja, on je stavlja njima mine u rovove. Meni osobno bilo je čudno zašto stavljati mine u rovove. Međutim, on je bija zapovjednik voda, nije bilo pitanja, nego „odradi-napravi“. Kad smo se vratili doli, on je uzeo minobacač, kad je snimio da su se oni popeli, i počeo pucat po njima. Kad je počeo pucat, naravno, oni su poskakali u rovove. Sutra kad smo se popeli gore, našli smo dijelove tijela, čizme, ovo-ono, svašta je bilo tu šta je ostalo od njih.“

Kako opisati Toma Crowleya?

„Ja sam tada 19 godina ima. On je za mene bija i otac i mater, Bog. Jako pametan, lukav, oprezan i sposoban čovik. S nečim šta niko od nas nema i nikad neće imat. S osjećajem, s velikim srcem, ali i s velikim mozgom. Znači, on me takoreći odgojio za vojnika, kasnije zapovjednika. Neke stvari koje je on prije radija, kasnije sam ja preuzeo iza njegove smrti. Tako da sve šta sam naučio o ratovanju, a puno znam, sve sam naučio od njega! Strašan čovik. On je po postavljenoj mini, on kad bi je naša, on je zna je l’ tu minu stavija njihov domobran, kako bi mi rekli, neki njihov mještanin, ili je stavija profesionalac. On prvu minu koju je naša, a koja je profesionalno postavljena, on je reka: „Momci, tu je Dragan!”, i odma je digao sve na uzbunu i morao je bit oprez.“

Thomas Crowley/ Foto: privatne arhive pripadnika HOS-a

Dolaskom snaga koje je vodio Dragan Vasiljković zvani kapetan Dragan, početkom ožujka ’93. prestale su aktivnosti HOS-a prema Ražovljevoj glavi, a HOS-ovci su postali oprezniji.

Pojačali su straže, pripreme, naoružanje, spremali su se za okršaj i očekivali napad. Sve aktivnosti neprijatelja organizirao je kapetan Dragan. Ipak one su se bazirale na topničkim napadima i utvrđivanju neprijatelja oko sela. Svaki dan po selu su padale stotine granata, au glavama je glavno pitanje bilo – kada će krenuti i s koje strane? Sve to iscrpljivalo je HOS-ovce, a njihov zapovjednik Skejo uporno je tražio barem tjedan dana odmora za svoju postrojbu.

Nakon 43 dana provedena na terenu potpuno iscrpljeni HOS-ovci, bez ijednog poginulog pripadnika nakon niza pogibeljnih akcija, povukli su se iz Škabrnje predavši položaje pripadnicima specijalnih jedinica Glavnog stožera te domaćim snagama.

Kapetan Dragan kao da je čekao taj trenutak jer nakon odlaska HOS-a dolazi do niza propusta u obrani Škabrnje u kojoj se u malom vremenskom periodu izmijenio znatan broj postrojbi nespremnih za ono što slijedi. U dokumentarnom filmu „Jedinica“ Dragan Vasiljković svojedobno je rekao:

„Bukvalno šta sam uradio u martu mesecu, rešio sam da povratim neki deo teritorije. I rešio sam da probam da zauzmem Škabrnju. Mi smo u jednom trenutku zapeli u jednu nezgodu, i pojavio se Legija, ja sam mu zatražio pomoć. On je tu prišao i krenuo je frontalno, bukvalno na njih. Tamo su doživeli, izgubili su dosta ljudi tamo kod Škabrnje, sedam-osam ljudi im je izginulo u jednom napadu. I tri dana kasnije, oni su se povukli. Bukvalno, posle tih dešavanja, oni su se povukli za Beograd. Ja sam ostao još tu na Škabrnji i ta bitka je trajala još jedno 14 dana i polako, uspeli smo da osvojimo taj teren i još nekih šest kilometara ispod držali smo Ravne kotare.“

Osim Draganovih „Alfi“ u konačnom napadu na Škabrnju sudjelovali su pripadnici benkovačke brigade Srpske vojske Krajine, vojni policajci, pripadnici Kosmetsko-topličkog odreda i borbena grupa jurišne brigade zvane „Vojvoda Vuk“.

Sama operacija napada na Škabrnju nosila je naziv „Kameleon“ i trajala je od 18. do 22. ožujka 1993. godine..

Foto: privatne arhive pripadnika HOS-a

Prisjećamo se obrane Škabrnje 1993. i njezine druge okupacije koja je započela napadom 18. ožujka. Tog dana stradala su četvorica pripadnika 7. domobranske pukovnije – Zoran Bašić, Rade Bilaver, Slavko Erak i Ivan Klarin. Načelnik stožera te postrojbe Danijel Kotlar svjedoči:

„Tada je u samoj Škabrnji bilo negdje oko 50 do 60 pripadnika, jedna satnija domobranske pukovnije i bila je pojačana sa specijalnim jedinicama Glavnog stožera „Matija Vlačić”. Oni su privremeno trebali držati Škabrnju do trenutka kada bi se odmorili pripadnici HOS-a i kad bi oni iznova preuzeli nazad položaje. M

eđutim, neprijatelji su prepoznali da je došlo do promjene snaga, prepoznali su da se domobranska postrojba nije u stanju suprotstaviti njihovim elitnim postrojbama. I znamo da je tada kapetan Dragan, sa svojim elitnim jedinicama, odabrao točno poziciju, odabrao je točno punkt koji će napasti i tako su učinili.

Njihove izvidničke skupine, jer one su mogle doći na 50 metara od naših položaja, vidjele su da se crta ne drži aktivno onako kako je držana do tada. Jasno da nisu ljudi na to bili ni spremni, to su bili domaći ljudi, dakle ljudi koji su, eto, vratili se u svoje domove. Ali nisu bili toliko spretni i sposobni, nisu bili ni odgovarajuće starosne dobi, niti vojnički osposobljeni da drže takav položaj.

Neprijatelji su tada procijenili da bi mogli tu polučiti uspjeh, došli su, izvukli su tenkove, pokrivali su to minobacačkom vatrom, pokrivali su ta dva-tri punkta s tenkovima, znači protuzrakoplovnim strojnicama, bio je onemogućen pristup naših snaga. Jednostavno, odabrali su idealnu poziciju. I u tim borbama mi smo izgubili četiri vojnika, a četiri su bila zarobljena.

Imali smo negdje oko 10-ak ranjenih momaka, međutim Škabrnja nije tada pala.

Od tog trenutka mi smo preko noći izvršili smjenu postrojbi, ubacili smo svježe snage unutra, držali smo Škabrnju jedan dan, izvukli naše mrtve, izvukli i one ranjene koji su se bili tu sklonili. Ti dečki su aktivno držali crtu, borili se dva dana. Nakon toga dolazi ponovno do smjene: izvlače se stare, uvode se svježe snage.

Došle su postrojbe satnije osiguranja Zrakoplovne baze Zemunik, dakle jedna satnija, momci koji, eto, isto nisu bili vojnički spremni za tu zadaću, iako su srcem i željom oni bili spremni ući u Škabrnju, zauzeti položaje, braniti. Oni su držali to jedan dan. Opet su imali žestoke napade po izboru kapetana Dragana i njegovih specijalnih postrojbi. Imali su strašne žrtve momci, imali su šest poginulih branitelja, međutim ni tada nije Škabrnja bila u rukama neprijatelja, nije donesena odluka o izvlačenju.

Foto: privatne arhive pripadnika HOS-a

Tog 21. ožujka kada su ubijena šestorica pripadnika 93. zrakoplovne baze Zadar neprijateljske snage raketama Orkan su gađale Zadar, odnosno naselja Smiljevci i Stanovi. Na Stanovima se tog dana igrala prvenstvena utakmica 1. nogometne lige između Zadra i Hajduka i to pred punim tribinama. Žrtve su mogle biti ogromne no srećom nisu se dogodile. Što se za to vrijeme događalo u nedalekoj Škabrnji pojasnio je povjesničaru Tomislavu Šulju pripadnik 53. benkovačke domobranske bojne Tihomir Bakarić:

„Dolaskom pripadnika Zrakoplovne baze Zemunik uspostavljaju se tada tri kontrolna mjesta: Ambar – centar sela- Marinovac. U Škabrnji su se nalazili i pripadnici postrojbe s oznakom „Viribus unitis”, radi se o postrojbi „Matija Vlačić“, zapovjednik im je bio Šipuš. Što uopće da kažem o Škabrnji kad je bilo situacija da smo se borili doslovno kuća do kuće? Imali smo i slučajnih, neželjenih susreta pa smo jednom prilikom Leo Burčul i ja naišli na 4 pripadnika specijalnih postrojbi kapetana Dragana.

Mislili su da smo njihovi.

Iz Škabrnje se sjećam i pripadnika Vojne policije iz Splita, Primorca, a dolazio je i Željko Dilber sa svojom logističkom bazom, koji je tada i ranjen u Škabrnji. Posljednjeg dana borbi za Škabrnju dolazi do sukoba s četnicima koji su opkolili dečke iz Vojne policije. Tada je na potezu od centra sela i župne crkve pa nekoliko stotina metara prema Ambaru došlo do velikog okršaja s pripadnicima postrojbe kapetana Dragana. Kuća na kuću, nas 10-ak na njih 15-ak.

Tada počinje povlačenje prema Ambaru, ostali smo bez veze s našima, osjećali smo da je gotovo, ali nismo se predavali. U povlačenju prema Ambaru ranjen je Marijan Dijan. Pripadnici Zrakoplovne baze koji su držali položaj prema Marinovcu zarobljeni su. Njih šest kasnije je okrutno ubijeno. Uspjeli smo spasiti Antu Strenju, jedinog preživjelog iz te skupine, koji je prevezen u zadarsku bolnicu. (…) O detaljima ne bih, a i trudio sam se da ih ne pamtim.

Kada smo našli naše mrtve, nisam ih gledao ni želio upamtit detalje zato da bih mogao nastaviti živjeti.

Prislušna služba 93. Zrakoplovne baze Zemunik tog 21. ožujka slušala je što se događa. Jedan od zapovjednika neprijateljskih snaga, kodnog naziva „Padobranac“ kazao je u jednom trenutku: Šta je sa ovih šest? – Nemojte mi ih žive dovoditi, nemamo čime da ih hranimo, ko ih dovede žive, biće streljan. Tako su ubijeni Marijan Grdović, Marin Jerak, Milan Mrdalj, Šime Smolić, Darko Torbarina i Mladen Veleslavić.“

Počivali u miru Božjem!