U Domovinskom ratu mnogi su bili prisiljeni otići u progonstvo. Neke je ta činjenica pogodila više nego da su izgubili vlastiti život. Njihove kuće, domovi, ostali su na okupiranom području, a s njima i dio tih ljudi.

Prognanici su često bili u mjestima blizu svojih sela s druge strane linije, a što su bili bliži, zov koji su mnogi od njih osjetili, bivao je sve jači.

Bol u prsima stezala se od pomisli da je njihov dom, njihova svetinja opljačkana, oskvrnavljena, a možda i postala nečija tuđa imovina.

Mnogi su se izlagali opasnosti, ulazili kilometrima u dubinu neprijateljskog teritorija kako bi vidjeli svoju kuću, osjetili miris bagrema ili nekog drugog mirisa kojeg bi mirisali svakog proljeća, – do kobne 1991. godine kada su svoje domove napuštali s mirisom baruta.

Jedan od njih bio je Branko Kartelo.

Hrabar i plah – dvije osobine su koje ne idu zajedno – štoviše upravo su suprotne jedna drugoj. Upravo njih ističu suborci Branka Kartela. I zaista, može se shvatiti da su u tim trenucima, u Domovinskom ratu, mnogi naizgled plahi mladići, pokazali ogromnu hrabrost.

Brankova plahost očitovala se u trenucima primirja kada bi sa suzom u oku gledao u smjeru svojih okupiranih Sonkovića, a s druge strane pokazivao je neizmjernu hrabrost što je, unatoč činjenici da su bili okupirani, ulazio u njih izviđajući aktivnosti neprijatelja.

Nažalost, s jedne od takvih akcija nikada se nije vratio.

Branko je odrastao u zaseoku Sonkovića zvanom Perkovića Kula. Obitelj Kartelo, baš kao i većina obitelji u zaleđu Skradina, bavila se poljoprivredom i stočarstvom. Maleni Branko čuvao je stoku, skupljao sijeno, a kako je rastao, uključio se i u druge poslove poput održavanja obiteljskog vinograda te maslinika.

U slobodno vrijeme bavio se dizanjem utega i bildanjem. Povučen, tih i plah mladić u Vaćanima je polazio niže, a u Skradinu više razrede osnovne škole. Otac mu je radio u Tvornici elektroda i ferolegura, a majka se brinula za Branka, starijeg mu brata Mladena i mlađeg Borisa.

Mladen se sjeća kako su često kao djeca pomagali starijima u selu ili išli u berbu višanja u skradinsku zadrugu kako bi zaradili koji dinar. Uglavnom bi ga potrošili na robu i pribor za školu.

Branko je bio osobito radišan i uvijek se stavljao na raspolaganje rodbini i prijateljima kada bi nekome trebala pomoć.

Nakon što je završio srednju školu za vodoinstalatera, zaposlio se u Remontnom zavodu Velimir Škorpik na Mandalini.

Nedugo potom, 1990. Branko je otišao služiti redovni vojni rok u JNA u ratnu mornaricu u Puli. Bila je to godina demokratskih promjena, a na njihovom valu brat Mladen otišao je u Zagreb te pristupio tečaju „Prvi hrvatski redarstvenik“.

Kada se 1991. vratio, JNA napetosti u Sonkovićima, u kojima su Srbi činili 50 % stanovništva, dobro su se osjetile. Barikade, dežuranja i nepovjerenje obilježile su predratna zbivanja u selu koje je okupirano u rujnu te godine.

Brankova obitelj odlazi u progonstvo u Vodice, a on se priključuje 113. šibenskoj brigadi Zbora narodne garde. Branko je bio dio posade protuoklopnog topa T-12. Moćnog oružja, ali s jednom manom, njegova posada nije smjela pogriješiti odnosno promašiti cilj.

Odgovornih zadaća koje su imali prisjetio se njegov suborac iz tih dana Nediljko Mamić:

„Mi smo imali položaj u Gaćelezima, na početku sela kada se dolazi iz pravca Šibenika. Naš T-12 pokrivao je cestu koja ide iz Stankovaca za šibenski most i cestu od Dragišića prema Gaćelezima.

Jednom prilikom tukli smo tenk i promašili, podbacili smo 5 metara. Tada je počelo, oni nas, mi njih… I nakon naše treće granate doletjela je njihova druga koja se aktivirala na stijenama te su krhotine ranile u glavu Branka i našeg suborca iz Vodica Antu Čičina-Šaina.

Hitna je bila blizu, pružila im prvu pomoć i pošto ozlijede nisu bile ozbiljne, oni su ostali s nama na prvoj crti kao da se ništa nije dogodilo. Osim na tom položaju bili smo i na Pešića glavici ispod Čiste Male i u selu Grabovci podno Gradine.

Osim na skradinskom, bili smo s našim topom i na drniškom bojištu kod Pakovog Sela na cesti prema Drnišu. Ondje je nakon akcije ‘Miljevci’ došao Rahim Ademi po nas i išli smo izvući haubice 105 mm. Kroz stari kanjon Čikole smo šest komada izvukli i vozili za Šibenik.

Ipak najveći ‘rusvaj’ i najteže borbe imali smo na jugu, na Stolovima. Osim sa Srbima imali smo problem i s nesnosnim vrućinama, a boravili smo kod svetišta Hrasno. Tu su bile borbe za svako brdo.

No, naša ekipa bila je stvarno hrabra, na čelu s Brankom.“

Nediljko ističe kako su i on i Branko jedva čekali da se vrate u svoja sela, a nada se pojavila dolaskom UNPROFOR-a.

„I Branko i ja bili smo netom napustili JNA i obojica smo bili u progonstvu jer su i moje Lišane isto okupirali baš kao i Sonkoviće.

Bili smo bez kuće i bez gaća, tako je to bilo.

Branko je uz svoje selo bio jako vezan i progonstvo mu je teško padalo.

Znam da je i nakon okupacije Sonkovića ulazio u selo, a jednom je čak izvukao i civile s okupiranog područja, neku ženu i djecu.

Zvao je i mene da idem s njim no kada je došao 1992. UNPROFOR ja se vraćam na svoje zadarsko područje, u Bilu Vlaku, a Branko ostaje na ovom šibenskom području.“

Nade u skori povratak kućama koji je trebao omogućiti UNPROFOR izjalovile su se, ali želja za povratkom bila je sve veća.

U ljeto 1992. dolazi do preustroja 113. šibenske brigade, a Branko Kartelo, u Protuoklopnom je divizijunu imenovan zapovjednikom desetine u mješovitoj bitnici kojom je zapovijedao, danas pukovnik Ante Lovrić:

„Branko je bio zapovjednik desetine na topovima ZIS 76mm u selu Grabovci.

Najteži dan na ratnom putu te desetine bio je sasvim sigurno 24. veljače 1993. kada je neprijatelj zauzeo Dragišiće i Gradinu čime su oni ostali u poluokruženju.

Osim Brankove desetine našla se ondje i desetina borbenih vozila pješaštva koju je vodio Milivoj Meić-Sidić.

Noć je bila dramatična, no dolaskom Zulua Dragišići su, uz potporu 113. brigade, vraćeni.“

Milivoj Meić-Sidić i Branko koji su odigrali bitnu ulogu u akciji Dragišići dobar dio rata djelovali su na istom potezu Velim-Grabovci-Gaćelezi te su postali jako dobri prijatelji.

Meić-Sidić prisjeća se kako mu je Branko jednom prilikom vjerojatno spasio život riskiravši vlastiti:

„Jednom prilikom dolazio sam na prvu crtu s kamionom punim granata za tenk T-55. Nisam znao da je u tijeku minobacački napad. Tada, uslijed napada, pod minama pred mene je istrčao Branko i upozorio me.

Možda mi je spasio život jer je točno iza zavoja pala granata i možda bi me pogodila. Ovako sam iskočio iz kamiona i zalegao.

Bio je hrabar, ali duboko u sebi plah i nježan mladić koji je često gledao u pravcu svojeg okupiranog sela sa suzom u oku. Imao je naviku odlaziti u neprijateljsku dubinu, izviđački snimiti gdje se tko nalazi te bi tu informaciju prenio svojima.

Dobro je poznavao taj teren jer je bio odande. S njime je često išao Ivica Knez, a u dva navrata išao sam i ja. Išli smo, vizualno odradili izviđanje i vratili se natrag.

Kretali smo se noću, do njegovog sela Kule Perkovića, a trebalo nam je dobrih sat i pol do dva.

Dolinom Guduče smo išli i zatim se pentrali uz stijene iza Sonkovića. Trebao sam ići s njime i taj dan kada je poginuo, ali dopalo me da budem dežurni časnik na istaknutom zapovjednom mjestu.

Javio sam mu da neću moći ići, da ćemo ići skupa kad predam službu, da me pričeka, međutim nije me poslušao.“

Njegov tadašnji zapovjednik Lovrić ističe:

„Mi nismo bili izvidnici, no Branko je na te zadatke išao srcem. On je bio patriota koji je jako volio svoje rodno mjesto i rodnu kuću.

Bio je poseban mladić, odgojen u jednom tradicionalnom, patrijarhalnom duhu. Vrlo pošten.

Za razliku od nas ostalih nije bio sklon izlascima i tom načinu života. Isto tako bio je odlučan, čvrst i jak, nije dao na sebe.

Svojom hrabrošću i odlučnošću vukao je druge za sobom. Pravi zapovjednik.“

Bratu Mladenu Branko se povjerio da razmišlja o napuštanju 113. brigade te prelasku u neku od aktivnih brigada.

Htio je postati profesionalni vojnik.
Ipak, poginuo je s nepune 23 godine života pri izviđanju svojeg rodnog sela.

Boris Topić s puno emocija prisjeća se svojeg zapovjednika Branka i kobnog 18. travnja 1993. godine:

„Branko je bio legenda nad legendama. Bio mi je zapovjednik, ali i prijatelj. Čovjek bolji od kruha – reklo bi se.

Na bojištu za njega nije bilo odmora, pamtim da je uvijek šetao, stalno je bio na nogama, uvijek je nešto morao raditi.

Budio bi se usred noći vidjeti kako je onome koji je na straži, treba li ga zamijeniti, uvijek je bio tu za svojeg vojnika.

Znao sam da je odlazio par puta u svoje selo vidjeti kuću o čemu mi je pričao.

Taj dan trebao sam ići u izviđanje s njim. Dogovorili smo se da on, pošto je poznavao teren, ide 15 metara ispred mene. Rekao mi je:

‘Ako se meni nešto desi, ti biži nazad!’

Imao sam jedan obiteljski problem i nisam mogao ići, a on je otišao sam. Mnogo sam se kajao što nisam išao s njim.

Tko zna što bi se dogodilo, bi li obojica stradali, bi li ga ja uspio izvući i spasiti… Tko to zna.

Bio mi je poput brata, volio sam ga više nego ikoga i kada sam saznao da je poginuo nisam 15 dana spavao.“

Da mu je brat poginuo, Mladen Kartelo saznao je preko televizije:

„Vidio sam ga mrtvog na televiziji navečer u dnevniku, radilo se o snimci „TV Knin“.

Kasnije sam išao u Službu za zaštitu ustavnog poretka tražiti ih te snimke jer znam da su ih oni pohranjivali kako bi snimku pogledao ponovno i kako bi se zaista uvjerio da je to moj brat.

Nažalost ispostavilo se da sam dobro vidio. Bio je to moj brat Branko.“

O načinu na koji je Branko Kartelo poginuo ne možemo govoriti sa sigurnošću. No, Milivoj Meić-Sidić vjeruje kako su okupatori uočili tragove iz ranijih Brankovih izviđanja te ga dočekali nespremnog:

„Ostane kada netko prođe par puta istim putem ulegnuta trava, blato na kamenju ili nešto slično. U jednoj od patrola oni su očito uočili te tragove i pripremili zasjedu.

Navodno su u pitanju bile mine, no kruže razne priče poput onih da je bio ranjen pa zarobljen i ubijen, a postoji i priča da su ga ubili na kućnom pragu.

Ta pretpostavka je možda i najbliža istini jer se na ‘televiziji Knin’ s njegovom puškom hvalio Neven Travica za kojeg se sumnjalo da ga je ubio. No, to možda nije istina jer on je tu pušku mogao uzeti i naknadno, kada je Branko već bio ubijen.

Da je njegova puška sasvim smo sigurni jer je na remenu puške nožićem bio urezao ‘Kartelo B.’ što smo jasno prepoznali na snimci.“

Nakon par mjeseci tijelo Branka Kartela je razmijenjeno i pokopano na šibenskom groblju Kvanj da bi ga nakon operacije „Oluja“ obitelj prenijela u obiteljsku grobnicu na groblje u Vaćanima gdje i danas počiva.

Priča o Branku Kartelu nadilazi sudbinu jednog čovjeka i postaje simbol cijele jedne generacije koja je, unatoč strahu, boli i gubitku, izabrala hrabrost i odanost.

U njegovoj tihoj, plahoj naravi i istodobnoj spremnosti na najveću žrtvu zrcali se istina koja nam govori da su upravo obični ljudi, vezani za svoj dom i obitelj, činili izvanredna djela.

Njegov život i smrt podsjećaju nas koliko je snažna bila ljubav prema zavičaju i koliko je visoka cijena slobode, ali i koliko je važno čuvati uspomenu na one koji su tu slobodu omogućili.

Branko, počivao u miru Božjem.