Iako operaciju Maslenica uglavnom vežemo uz siječanj 1993. uz nas ste naučili da je ona trajala i kroz veljaču, a danas ćete čuti i o jednom događaju iz prve polovice ožujka.

Doista radi se o najduljoj oslobodilačkoj operaciji u Domovinskom ratu koja je po mnogo čemu posebna pa i po tome da je jedina u kojoj su sudjelovale sve gardijske brigade Hrvatske vojske. Posljednja koja se uključila bila je i najmlađa – 7. gardijska brigada Pume koja je osnovana mjeseca dana prije samog početka Maslenice.

Ubrzo nakon osnutka već se morala nositi s teškim izazovima, a prvi je bio boj za zaseok Drače koji će biti tema današnje emisije Domoljubne minute – događaj tjedna.

Nakon što je početkom veljače 1993. 1. bojna upućena na karlovačko ratište, preostali dio „Puma“ na čelu s 2. bojnom i njoj dodanim pripadnicima 1. i 3. bojne te oklopno-mehaniziranom postrojbom i satnijom veze organizirane su u posebnu Taktičku grupu sastavljenu od oko 150 vojnika. Ta Taktička grupa ubrzo je angažirana u zadarskom zaleđu u koje dolazi 26. veljače 1993., te se stavlja na raspolaganje Zbornom području Zadar. Pripadnici 7. gardijske brigade raspoređeni su u sektor 3 sa zapovjednim mjestom u selu Poličnik.

Odmah po dolasku preuzeli su položaje od 113. šibenske brigade na potezu Stošija Glava kod Kašića do Suhovara. Zadaća im je bila ostvariti ono što 113. brigada i pridružene borbene skupine nisu uspjele učiniti tijekom prethodnih borbi u operaciji „Maslenica“ – ovladati zaseokom Drače i izbiti na kotu Čardak.

Uz pomoć domaćih postrojbi, Taktička grupa obavila je izviđanje terena radi upoznavanja s njegovim fizičkim karakteristikama i položajem neprijatelja.

Razlozi tome su bili što se što prije htjelo krenuti s planiranje, a zatim i provedbom napada na pravcu Suhovare – Drače – Čardak. Snage su se rasporedile na crti Mautovac – Suhovare – prostor Livadine – jezerce Vlačine – Poljoprivredni kombinat Zadar – Islam Grčki. Minobacačka bitnica smještena je u Suhovare, dok su tri tenka T-55 stacionirana u selu Rupalj.

Monografija 7. gardijske brigade Hrvatske vojske „PUMA

Izdvojeno zapovjedno mjesto osnovano je u selu Suhovare gdje su zapovjednik 7. brigade Ivan Korade i zapovjednik Taktičke grupe Branko Predragović primali zapovjedi. Obavještajni podaci koje im je ustupilo zapovjedništvo sektora 3 govorili su kako se u selu Drače nalazi 50-ak neprijateljskih vojnika s jednim tenkom i protuzrakoplovnim topom. Te informacije i one koje su prikupili u izviđanju s pripadnicima lokalnih postrojbi nisu bile dovoljne. Protivnik je bio iznimno dobro utvrđen i naoružan, imao je tenkovsku, topničku i pješačku potporu, a prilaz selu bio je gusto miniran što su bili i neki od faktora zašto Drače nisu oslobođene na samom početku operacije.

Priprema za napad u noći s 2. na 3. ožujka bila je neuspješna te je samo alarmirala pobunjene Srbe.

Novi napad, organiziran nekoliko sati kasnije, završio je fijaskom.

Pješaci koji su napali Drače morali su se povući u vrlo teškim okolnostima, a u Suhovarama, polaznoj točki napada, dogodila se tragedija. Zbog eksplozije mine u minobacaču, tog 3. ožujka 1993., poginula su petorica Puma – Ivan Kovačević, Josip Pavličević, Mladen Poturiček, Darko Tomić i Marijan Zebec.

Kasnije se pokazalo da su za tragediju krive kineske mine koje su bile teške 22 kilograma te nisu bile namijenjene minobacačima Puma koji su bili kompatibilni minama težine 17 kilograma. Jednostavno se nakon više stotina ispaljenih mina koje su ispaljivane u snažnom tempu zbog jake potrebe pješaštva koje se povlačilo iz Drača dogodila nesreća.

U knjizi „Operacija Maslenica – Sjećanja sudionika“ autora Tomislava Šulja i Vladimira Brnardića situacije se prisjetio Krasnodar Kišur:

„Usred akcije su nama dovezli teške kineske mine od 22 kile, a mi smo imali minobacače za ispaljivanje granata od 17 kila. Situacija je bila takva da dečki koji su bili naprijed, znači pješadija kojoj smo mi davali podršku, ona se našla u nepovoljnoj situaciji u odnosu na neprijatelja. Tražili su što jaču topničku podršku. I minobacačima smo djelovali, ono, prema njihovim zahtjevima. Prek’ motorole se orilo: ,Daj bombona, daj bombona! Daj pomozi!’

Došle su te teške kineske mine, na sanducima je pisalo na kineskom, nitko od nas nije kineski znao. A dečki su tražili pomoć.

Monografija 7. gardijske brigade Hrvatske vojske „PUMA

Zbog jake potrebe minobacačke posade davale su potporu daleko iznad režima paljbe. Minobacač 80mm s kojim je na početku bitke djelovao Kišur u prvom satu smije ispaliti 60 mina, a svaki idući sat po 20, no Pume su ispucavale 8 do 9 puta više. Sam Krasnodar Kišur tog je dana ispucao 804 mine.

Mi smo tukli, ono, bez reda i nereda, a ova druga minobacačka cijev, njima sam rekao: ,Ak’ se nama kaj dogodi’, jer svjesno smo išli prek’ pravila, ‚ak’ se nama kaj dogodi, vi bute onda ostali i tucite u režimu paljbe’. I dogodilo se.

Nakon ne znam koliko ispucanih granata, cijev je bila toliko užarena da, kad sam spustio minu kroz cijev, dopunska punjenja su mi se zapalila, znači, iznad grivne, nisu došla dolje do udarne igle. I minobacač, srećom, je izdržao, jer je tu, iznad grivne, samo se tako napuhnuo, ali izdržali smo. Ovaj dečko kaj je klečal ispod mene, Novačić, on je ostal tak’ u oblaku dima. I vjetar, bura je puhala i tak’ taj oblak je odgurala, ono, kao da si mogao s motorkom izrezat kocku van, koji je gusti dim bil. Pogledao sam njega, pogledao sam sebe, vidim, čitavi smo, nije ništ’.

On je tak, skinul si je krunicu oko vrata i molil je krunicu.

Kako više nije mogao pucati tim minobacačem Kišur se priključio posadi minobacača 120mm koji su usred akcije prebačeni na izmještenu lokaciju koja nije bila utvrđena. Nije prošlo mnogo vremena na položaju s tri minobacača dogodila se nesreća.

Mine nisu bile montirane, nego se na njih moralo montirati upaljače i sve ono. To još više ti vremena i posla oduzima, tak da ne moreš pucati kak Bog zapovijeda. I tak, došli smo tu, drugi plotun smo ispucali. Zapovjednik je, pokojni Kovačević Ivan, on je rekao ,Zastoj je’. Pregledali smo sva tri minobacača, našli smo da je zastoj u trećem. (…) Svi smo dobro znali postupak kakav treba biti kad dođe takav zastoj; povlačimo se u zaklon, iza grudobrana, na potez se mina opaljuje.

A kam buš se tam’ okrenul? Nit su grudobrani bili, ništa.

Pokojni Kovačević okrenuo je kao da motor pali. Prvi put je nogom fulal, drugi put kad je stisnuo – samo buktinja, plamen. To je zadnje. Znam, on je bio k’ o u vatrenoj kugli. Crna sjena mi je samo ostala.“

Neuspjeh i tragedija nisu obustavili plan za osvajanje Drača koji se pokušao realizirati dva dana kasnije.

Monografija 7. gardijske brigade Hrvatske vojske „PUMA

Daljnje planiranje oslobađanja zaseoka Drače kod sela Biljane Donje u Ravnim kotarima pokazalo se velikim promašajem.

Nakon šoka izazvanog velikim gubicima pri prvom pokušaju, 4. ožujka izvršene su daljnje pripreme i reorganizacija snaga za novo napadno djelovanje. Ono je započelo 5. ožujka 1993. godine u 3 i 30 u noći.

Tijekom novog podilaženja iz Suhovara, pripadnici Taktičke grupe 7. brigade nailazili su na minska polja.

Radi sigurnijeg prolaza odmah se pristupilo njihovom uklanjanju pri čemu su dvojica hrvatskih vojnika ranjena. Milorad Demo iz 7. domobranske pukovnije koja je kao domicilna postrojba uvodila Pume u napad ističe:

„Sve oko Drača bilo je načičkano minskim poljima, ali mi smo to dobro snimili. Da to nije dobro bilo snimljeno, mi ne bi ni mogli doć u selo Drače, jer bi svi bili najvjerojatnije izginuli prije toga. Minska polja su stavljali točno onako vojnički, kako je JNA radila. Najvjerojatnije, možda su to upravo oni i radili. Dakle: najprije pješačke mine, pa su stavljali „paštete” i druge stvari za koje mi nismo znali, jer mi domaći, mi nismo ni bili nekakvi obučeni vojnici. Tako da smo skupa s gardistima te mine i otkrivali, i uklanjali i ulazili u prostor prema neprijatelju. Po dubini.“

Na prilazu zaseoku Drače, prije samog borbenog dodira, hrvatskim vojnicima pružena je topnička podrška uslijed koje je otvorena vatra po neprijateljskim položajima, a djelovali su i tenkovi koji su napadali Drače iz dva smjera.

U tom trenutku uništene su srpske otporne točke te se krajiška vojska povukla.

Njihovi pripadnici napustili su rovove ispred zaseoka te ušli u podrume kuća. Ta taktika hrvatskih snaga omogućila je brzo zauzimanje najisturenijih položaja srpske obrane bez ikakve borbe. Do borbenog kontakata dolazi tek oko podneva. Zarobljavanje Slobodana Gagića, neprijateljskog zapovjednika desetine, u jednom od spomenutih podruma bio je velik uspjeh. On im je otkrio određene podatke o srpskim snagama.

Činilo se da će Drače biti napokon oslobođene no tijekom daljnjih borbi neprijatelj se konsolidirao i uveo nove snage te započeo protunapad. Nastao je pakao u kojem je neprijateljska vojska djelovala brojnim protuoklopnim oružjem čega se dobro sjeća Mirko Martinjak, zapovjednik mehanizirane satnije “Puma”:

„Tenk su nam gađali protuoklopnim sredstvima, znači Zoljama, RPG-ovima, Osama. Granate su se neke odbile od tenka, pogodile su jednoga, Švabo smo ga zvali, u prsa ga je pogodila granata. Aktivirala je bombu. Ta bomba je i druge ljude poranjavala okolo. Prilikom samog okretanja tenka, znači, mi smo i svoje ljude tada gazili. Sanitet je dolazio, odvlačio ljude.

Monografija 7. gardijske brigade Hrvatske vojske „PUMA

Dolazak našeg drugog tenka T-55, kojem je tada bio zapovjednik Tomašević Branko, dolazi isto do pogađanja.

Njega su pogodili u potporni kotač, koji je težak možda 100 i nešto kila, koji je odletio jedno 30-40 metara daleko od tenka. Naša pješadija je i dalje ostala u samim Dračama. Mi smo izvukli te tenkove tu do Suhovara, a s druga dva tenka, koji su dolazili iz drugoga pravca, išli smo pomagati našim dečkima da ih izvučemo koliko možemo. Ali na kraju smo…

Svaki faktički drugi čovjek koji je bio u ovoj zadaći na Dračama je bio ili ranjen ili mrtav.

Tenkovi su zaista spriječili potpuni kolaps akcije i zahvaljujući njihovoj potpori veći dio vojnika izvukao se iz Drača no neki hrvatski vojnici misleći da im je tenk zaštita stajali su preblizu pa su stradali od rikošeta projektila kojima su gađani tenkovi, ali i kod samog okretanja tenka i njegovih smrtonosnih gusjenica.

Osim spomenutog Švabe kako je bio nadimak Veseljku Kreči, u pokušaju oslobađanja Drača tog dana poginuli su Ivo Hruško, Stjepan Labaš, Dražen Miljević, Dražen Obrstar i Ivica Uranić.

Prvu postaju svojeg ratnog puta, zadarsko zaleđe, Pume često posjećuju i dan danas. Sjećaju se poginulih, ali i živih heroja.

Jedan od njih sigurno je Branko Ipša koji je zbog junaštva u toj bitci odlikovan Redom kneza Domagoja. Nasljednicima Puma, pripadnicima  2. oklopno-mehanizirane bojne Pume, prije nekoliko godina na samom mjestu tragedije prepričao je sudbonosne trenutke kad je iako i sam ranjen uspio spasiti pod kišom metaka trojicu ranjenih suboraca, a prenio je to i časopis „Hrvatski vojnik“:

„Došli smo do sela u dvije grupe.

Jedan je vojnik naletio na minu, ali ostali nastavljaju dalje. Kod jednog zida bila su vrata, no bila su minirana. Dvojica naših pokušali su ih otvoriti.

Mina se aktivirala. Bili su strašno ranjeni po licu, glavi, rukama. Pokušao sam im pomoći, zaviti rane dok je po nama sa suprotnog prozora tukao mitraljez. I sam sam ranjen.

Bio je to horor, meci su fijukali sa svih strana, ne znaš što se događa, nikud ne možeš, svi oko mene bili su ranjeni ili poginuli.

Tu smo bili nekoliko sati, ranjeni su zapomagali nesvjesni više gdje su i što rade. Sam sam sebi rekao: Mene neće živog uhvatit’. Imali smo još nešto streljiva i u jednom trenutku ispalio sam cijeli okvir u pravcu iz kojeg su tukli po nama. Paljba je utihnula na tren i iskoristio sam trenutak.

Monografija 7. gardijske brigade Hrvatske vojske „PUMA

Ranjene sam nekako podigao na noge i tih pedesetak metara doslovno smo preletjeli. Prebacio sam ih iza nekakvog zida. Jaukali su od bolova, što od rana što od pada. Danas su sva trojica živa.“

Na kraju ovotjednog izdanja emisije Domoljubne minute – događaj tjedna u kojem smo se prisjetili bitke za ravnokotarski zaseok Drače izdvajamo sjećanje Roberta Herkova za kojeg se neko vrijeme mislilo da je također poginuo u toj bitci.

„Kak je to s menom bilo? Ušli smo, osvojili neke kuće i onda je nastao pakao. Kad smo vidli da mi ne možemo osvojit to selo, onda smo se počeli povlačit, i to preko onih suhozida, kroz minsko polje.

Ja sam došel do jednog bunkera, 50 metara dalje, gdje je bil njihov Browning. I onda sam pucal po jednoj zgradi gore, jer je tam’ bil njihov mitraljez koji je pucal po nama.

E sad, kad se taj Browning iz kojeg sam ja pucal ispraznil, ja sam uzel pušku, da svoju pušku napunim. Kad sam je napunil, pogodil me metak u glavu, s desne strane – u šljem. I znam da sam se izgubil na nekoliko minuta – to je sve skupa trajalo možda deset minuta, kad su me previli i sve. Za deset minuta je sve bilo u redu, vratil sam se u borbu.

Ja sam se digel i dečki su se dalje povlačili, ja s njima. Ja sam samo preskočil jedan grudobran i osjetil sam da me zabolelo u nogi. A bil je s nama jedan Tomo Galić. On mi je previjal nogu. Nisam se ufal pogledat kak mi izgleda noga, nego sam pital dal sam lupil po kamenu ili…

Pa mi je rekel da sam dobil tri metka, točno su se tri rupe vidle od tri metka. Tak da se više nisam mogel kretati.

Ja sam još jedno vreme tu ostal ležat’ , dugo vremena. A razmišljal sam o svemu, o svemu.

Razmišljal sam dal kad bude došel četnik, dal bude mi odrezal uho, bude mi iskopal oko? Na sreću, nije. Jednostavno, ranjen sam ostao ležati.

Monografija 7. gardijske brigade Hrvatske vojske „PUMA

Ranjen sam bil negde oko dva sata popodne, a još sam ležal do kad je počel mrak padat. Izgubil sam puno krvi. I onda sam videl da ide ta njihova vojska.

Tražili su naše mrtve. A ja sam od straha, ja sam se pokril prek’ glave sa svojom jaknom, nisam ufal gledat’ , nisam znal kaj se bu desilo.

I rekel je četnik: ,Evo, još jedan mrtav ustaša’, i lupil me s nogom. Ja sam zajaukal odmah kak’ me zabolelo. I onda je počelo: počeli su me tući, lupati s nogama, ritat tu, dok nije došel onaj četnik kojeg smo mi zarobili, jer on je u međuvremenu pobegel.

Došel je i deral se: ,Nemojte ga, nemojte! On je mene spasil!’

Zove se Slobodan Gagić, on je bil u svojem podrumu. Stavil je nogu na bačvu pa si čizme vezal. A ja sam slučajno naišel, čul sam ja da nekaj lupa unutra, pa sam ja pogledal i videl sam ga unutra. Rekal sam mu da digne ruke, izašel je van, polegli smo ga na pod, svezali i posjeli smo ga na stolac jedan, onaj stolac za terase, za gostione. Svezali ga za stolac, ali kad je počelo pucati, mi smo na njega zaboravili. I on je pobegel skup sa stolcom.

Pa on je doletel tu, on je dobežal brzo i vikal je: ,Nemojte ga, nemojte!’

Jer ja, kad sam ja njega zarobil, ja nisam dal da ga naši tuku. Dobro, nisu ga niti tukli, ali morali smo ga predati zapovjedniku da bi ga vodil na ispitivanje. Nisam dal da ga tuku, niti da ga maltretiraju.

I onda je, kad je došel tu prvi četnik, onda mi je psoval mater: ,Ubio si mi brata, ubio brata!’, i onda me s nogom lupal u glavu. A ja sam bil ranjen u glavu. I onda je dobežal taj Slobodan Gagić i spasio me. I sad, onda su me stavili u tačke, došel je nekakav isto njihov. Taj je bio jako veliki, jaki. Stavil me u tačke i tu je trčal s menom kad su granate padale. On je trčal s menom i vozil me u zapovjedništvo.“

U štabu srpskih snaga počela su maltretiranja koja su se za Herkova nastavila i u Kninu gdje je bio zarobljen do 20. svibnja 1993. kada je dočekao slobodu u jednoj od razmjena zarobljenika.