U ovoj svetoj, jubilejskoj godini, mi kršćani želimo biti hodočasnici nade. Na to nas poziva naša Katolička Crkva, naš papa Franjo, naši hrvatski biskupi. Ne znamo, koliko će vjernika taj poziv shvatiti ozbiljno tijekom ove godine, koliko ćemo doista prihvatiti ovu ponudu naših pastira.

Jer, doista, počesto riječ Učiteljstva svoje Crkve doživljujemo s premalo vjere i predanosti, možda upravo zato što sve inicijative koje dolaze s tog naslova percipiramo kao redovite i uobičajene, iako nove i nove ponude, nešto što nam se nudi samo zato, da bismo imali o čemu novome razmišljati i pričati.

Počesto riječ Učiteljstva svoje Crkve doživljujemo s premalo vjere i predanosti

Naime, ako ne osjećamo stvarnu potrebu za tim, ne moramo u svojim srcima time biti posebno dotaknuti. Možemo čekati jednako dobru, ali neku nama preferiranu, potrebniju, shvatljiviju ponudu, koja će naći više odjeka u našim srcima i unijeti više promjena u našim životima. Govor o kršćanima, kao hodočasnicima nade u ovoj svetoj, jubilejskoj godini, svakako je poziv na obraćenje i promjenu života i to ne bilo kojega, bilo čijega i bilo kakvoga života, nego onoga posve ordinarnoga, kojim mi, kao Kristovi vjernici, živimo ove 2025. godine. Tu, dakako, iskustvo potvrđuje najprije to da su promjene stalni zahtjev, ali se rijetko dogode. Ali i to, da bez svijesti o potrebi promjena sigurno nećemo ništa novo započeti.

Iako je bilo i takvih teoloških pokušaja aktualizacije poslanja Crkve u suvremeno doba, Katolička Crkva ne bavi se nikakvom uslužnom djelatnošću. Nije marketinška agencija koja bi smišljala slogane, parole, sve ako bi pritom i bila riječ o jedinstvenoj pa i jedinoj ponudi spasenja, ali izrečenoj po istoj onoj gotovo konzumerističkoj logici, po kojoj nam se svakodnevno obraćaju oni koji nešto nude – ili zato što im je to posao, ili zato da ostvare neki profit.

Katolička Crkva ne bavi se nikakvom uslužnom djelatnošću

Crkva zapravo nema posao, nego ima poslanje, nema potrebu za profitom, nego ima za opstankom u vremenu, radi toga da odgovori Božjemu pozivu, da ljudima navijesti Isusa Krista i tako izvrši temeljnu zadaću na svojemu i povijesnome putu čovječanstva. Ako, dakle, osjećamo neki poziv Crkve kao prolaznu ponudu radi dodatnoga obogaćenja sadržaja ili prakse naše vjere, koji u posljednje vrijeme kao da se osiromašuju i slabe, ne dohvaćamo pravo značenje onoga što nam se u ovoj svetoj, jubilejskoj godini stavlja pred oči i utiskuje u srca.

Katolička Crkva u svemu slijedi put svojega učitelja, Gospodina Isusa Krista. On nije smišljao ideje, koliko god bile umne i životne, nastojeći pridobiti ljude za takve ideje i potaknuti ih da ga zbog toga slijede. Isus Krist nije ideolog. Kršćanstvo nije ideja. Kršćanstvo je, u pravom smislu, zapravo, nada – kršćanska nada.

Kao što je Isus Krist ljudima navijestio kraljevstvo Božje kao ozračje u kojemu se u punini ostvaruje smisao i dohvaća svrha ljudskoga života, tako ni Crkva ne izmišlja svojim vjernicima neke nove i suvremenije zadaće za promišljanje i djelovanje, nego ih majčinski podsjeća na ono što je u biti njihove vjerničke egzistencije – spašenost, ne po ideji ni svjetonazoru, nego po osobi i djelu Isusa Krista, Sina Božjega, jedinoga od ljudi koji se nalazi u takvome zajedništvu s Bogom, da je po njemu i svima nama otvoren put prema najvećemu dobru koje uopće možemo zamisliti, prema blaženstvu, koje nadilazi svaku sliku zemaljskoga blagostanja, pravednosti i radosti.

Crkva ne izmišlja svojim vjernicima neke nove i suvremenije zadaće za promišljanje i djelovanje

Kršćanska nada u takav ishod naše pojedinačne sudbine, ali i nada u budućnost svega čovječanstva – kad jednom iščezne granica koja dijeli staro i novo – podjednako je motivacijska za promjene u načinu mišljenja i djelovanja kršćana u ovome vremenu, kako na individualnoj, tako i na društvenoj razini.

Kršćanskom nadom obilježeni smo u otajstvu svoje stvorenosti i otkupljenosti, tom istom nadom obilježeni smo na putu koji kroz patnje i ograničenosti ovoga života vodi prema vječnosti, gdje se nadamo ispunjenju obećanja koje nam je dano u Isusu Kristu.

Kršćanska nada obvezuje nas jednako u intimnosti našega srca i u razgovoru i životu s drugima, u obitelji, u društvu, u javnome prostoru, na radnome mjestu, gdje god bili. Kada nas sveti Petar kao kršćane poziva da budemo uvijek spremni „dati obrazloženje nade koja je u nama“ (usp. 1 Pt 3, 15), onda nas zasigurno ne misli samo potaknuti da budemo uvjerljivi branitelji doktrinarnih tvrdnji ili izjava.

Više od toga, apostol nas opominje da nikada ne zaboravimo svoje temeljno kršćansko poslanje u osmišljavanju vlastitoga, društvenoga, ali i ljudskoga života uopće, na temelju Božjega nauma spasenja ljudi i zajedništva čovjeka s Bogom.

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkog interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.