U današnjoj ćemo se emisiji pozabaviti promišljanjima Bonifacija Perovića, koji je djelujući u prošlom stoljeću ostao upamćen kao revni franjevac, sociolog, znalac više jezika, osnivač katoličkih društava i duhovnik društva Domagoj. Njegovi izabrani eseji i članci, koji su u mnogome aktualni i danas, okupljeni su u knjizi „Društveno-socijalne misli“ koju je u okviru niza Hrvatska katolička baština izdao Glas Koncila.

U svom javnom djelovanju fra Bonifacije Perović dao je zapažene radove u kojima je na temelju socijalnog nauka Crkve iznosio argumentiranu kritiku kapitalizma, marksizma, liberalne demokracije i totalitarnih diktatura 20. stoljeća. Bio je dosljedan u svojoj viziji, uvjetno rečeno, idealnoga društva na zemlji. Za Bonifacija Perovića najpravednije je i najljudskije ono društvo u kojem je duhovni čovjek ukorijenjen u svomu narodu.

Zbog komunističke diktature morao je napustiti svoju domovinu. Djelovao je u Argentini i u Italiji. Za svoga života nije dočekao slom komunizma, iako je smrt dočekao nadomak svoje drage Hrvatske – u Bologni 1979. godine. Međutim, svojevrsnom bi se oporukom suvremenom hrvatskom društvu moglo nazvati jedno promišljanje fra Bonifacija Perovića objavljeno u časopisu Luč davne 1932. godine. Fra Bonifacije tako piše:

„Zajednička je oznaka svim pravim revolucijama da se ne zadržavaju u narodnim i državnim granicama nego nastoje da njihova načela zavladaju čitavim svijetom. To je oznaka ruske revolucije. Ona hoće da bude svjetska revolucija. Francuska je revolucija pokretala pojedince, boljševička hoće među mase. Od prvotnog plana da osvoji svijet crvenim armijama, odustala je; a ide tihim i tajnim, tim opasnijim putem. Imade li danas i jedne države gdje ne postoje komunistički kružoci, koji razvijaju jednu nepojmljivu akciju za buduće socijalističko kraljevstvo?“.

Tako je iz blaga socijalnoga nauka Crkve crpio svoja promišljanja fra Bonifacije Perović. Njegovo spominjanje tihog i tajnog puta revolucionara podsjeća na revoluciju iz 1968. godine i njezin „marš kroz institucije“ – sveučilišne, političke i napose sudbene institucije. Mogli bismo se i priupitati nije li i hrvatska javnost jedna od takvih „institucija“ u kojoj se događa spomenuti ideološki marš, čemu osobito svjedočimo u svibnju i lipnju, mjesecima napetih povijesnih obljetnica i komemoracija? Promišljanje fra Bonifacija Perovića aktualizirat ćemo zajedno s izv. prof. dr. Tomislavom Anićem, s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.

Profesore Aniću, recite nam zašto osobito u intelektualnim krugovima, na sveučilištima, u medijima, javnosti, još uvijek opstaju neke od totalitarnih ideologija. Zašto su one postale dio intelektualne mode?

Ako promišljamo o zbivanjima u tzv. kratkom 20. stoljeću (od 1918. do pada Berlinskoga zida) možemo kazati da, rječnikom ljudi suvremenoga doba, na idejnom planu postoje tri „operativna sustava“ – imamo liberalnu demokraciju, imamo fašizam-nacizam i komunizam. Kada gledamo uopće kako je došlo do pojava totalitarnih sustava možemo vidjeti da su oni došli kao posljedica krize liberalne demokracije. Ima jedna stvar koja me posebno oduševila kod norveškog spisatelja kriminalističkih romana Joa Nesboa, koji je u jednom intervjuu posvjedočio da je svoga oca pitao ‘pa kako si mogao podržavati nacizam?’ Otac mu je rekao: ‘O vašoj dokonoj perspektivi obilja mi smo mogli samo sanjati. Mi smo bili svjesni da liberalna demokracija nije ono što nam može dati kruha, mi smo samo željeli ne biti gladni, mi smo samo željeli biti siti. Nije bilo tako davno da su i naše bake, koje su živjele u ono vrijeme velikih ratova i poraća imali gotovo identične priče. I oni su mogli kazati ‘bili smo kruha gladni, žljeli smo biti siti, imati’. A ‘imati’ značilo je imati ono najosnovnije – biti sit, imati što za obući.

Ono što je zanimljivo, kada govorimo o 1968. i njezinom geslu o „maršu kroz institucije“, teško je ne primijetiti da su „revolucionari“ na sveučilištima ipak bili – materijalno relativno situirani.

Tu mogu odgovoriti s promišljanjem jednoga lijevoga francuskoga filozofa koji je u poimanju Hladnoga rata pojasnio zašto je Amerika pobijedila, rečeno športskim riječnikom, tu utrku? Zaključio je da je zajednička čežnja svih ljudi koji su živjeli u Istočnom bloku bila uspmjerena prema materijalnim produktima zapadne civilizacije. Prije svega to su traperice, koje su bile predm žudnje svakog građanina iza Željezne zavjese. S druge strane postojao i niz proizvoda poput čokolade, bombona i žvakačih guma koje su ti ljudi željeli imati. Uz Levis traperice takav proizvod bila je i Coca-Cola, kao svojevrsni zaštitni znak kapitalističkog sustava i Amerike. I filozof o kojem govori kaže da su upravo čokolade, traperice, Coca-Cola, mirišljave žvakače gume, bile moćnije od svog oružja Crvene armije zajedno.

Hvala Vam profesore Aniću na Vašoj aktualizaciji promišljanja Bonifacija Perovića.

Marino Erceg novinar je Glasa Koncila. Uz redovite vijesti iz Crkve u Hrvatskoj i svijetu, osobito se kao novinar bavi povijesnim temama. Objavio je i nekoliko radova povijesne tematike, a fokus njegovih istraživanja je na povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.