Sveti Ivan Pavao II. nas uči da solidarnost nije osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog ljudske patnje. Naprotiv, ona je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.

Ipak, posebno mjesto u kršćanskom pozivu na solidarnost imaju siromašni. Solidarnost prema njima jedna je od središnjih tema socijalnog nauka Crkve. Biti solidaran spram braće i sestara u potrebi jest do te mjere bitan dio kršćanskog identiteta da se za one koji to nisu može tvrditi da necjelovito žive svoju vjeru.

Svakodnevno imamo iskustvo različitih humanitarnih djelatnosti u okviru kojih kršćani u suradnji s drugim ljudima dobre volje prikupljaju i distribuiraju novčana sredstva ili prehrambene proizvode materijalno ugroženoj braći i sestrama. Riječ je o hvalevrijednim inicijativama koje pomažu u ublažavanju negativnih posljedica različitih oblika nepravdi. Kao takve one se, s jedne strane, pokazuju kao neizostavno potrebne, jer se u okviru njih neposredno osigurava hrana gladnima, ali istovremeno, s druge strane, pokazuju se kao nedostatne.

Biti solidaran spram braće i sestara u potrebi jest do te mjere bitan dio kršćanskog identiteta.

Papa Franjo nas uči da pomaganje i samo jednoj osobi premda je pohvalno, nije dovoljno. Solidarnost ima mnogo šire značenje od povremenog čina darežljivosti te se kao takva ni u kom slučaju ne smije zaustaviti samo na pojedinačnim dobrim djelima.

Solidarnost nadilazi puko pomaganje koje se iscrpljuje u činjenju siromašnih pasivnim primateljima materijalnih dobara. Također zahtjevi za solidarnošću prema siromašnima idu mnogo dalje od pukog saniranja materijalne štete izazvane političkim ili gospodarskim nepravdama. Ti se zahtjevi napose odnose na beskompromisno zalaganje oko zaustavljanja nepravdi te pokretanje procesa izgradnje takvih uvjeta društvenog života u kojima će svaki čovjek moći skrbiti o sebi, svojoj obitelji i društvu u cjelini.

U svjetlu tako shvaćene solidarnosti danas mnoge udruge vjernika pokreću različite oblike socijalno-poduzetničkih projekata. Riječ je o novom obliku socijalnog djelovanja koje istovremeno ima za cilj, s jedne strane, stvaranje novih radnih mjesta za siromašne radno sposobne, s druge strane, osiguravanje dodatnih sredstva za pomoć siromašnima radno nesposobnima te, s treće strane, mijenjanje društva svjedočenjem o novom modelu poslovanja kojemu premda je socijalna dobrobit primarna, ne isključuje financijsku kao sredstvo za svoje ostvarenje.

Dakako, socijalno-poduzetništvo niti je jedini niti je najbolji model, on je samo jedan od primjera dobre prakse i poticaj za pokretanje i razvoj novih inicijativa cjelovito shvaćene solidarnosti prema siromašnima.

Solidarnost ima mnogo šire značenje od povremenog čina darežljivosti.

Važno je također istaknuti da bi bilo pogrešno misliti kako svaka inicijativa u odnosu na siromašne mora imati za neposrednu posljedicu mijenjanje čitavih političkih i gospodarskih sustava te spašavanje čitavog svijeta. Dapače, upravo suprotno. Prednost treba dati jednostavnim i skromnim djelovanjima koja pokreću procese promjena. Također pogrešno bi bilo nestrpljivo očekivati da će se plodovi našega djelovanje pojaviti veoma brzo.

Pozvani na solidarnost

Važnije od toga je strpljivo i ustrajno zalagati se oko postupne promjene struktura koje priječe jednolik razvoj svih. Najkraće rečeno kršćani su pozvani, u svjetlu socijalnog nauka Crkve, razumijevanje darovanje hrane siromašnima proširiti kršćanskim shvaćanjem solidarnosti to jest trajnim zalaganjem oko sprječavanja širenja nepravdi te izgrađivanjem takvih uvjeta društvenog života u kojima će svaki čovjek moći samostalno skrbiti za sebe, svoju obitelj i društvo u cjelini.

Igor Jakobfi

Dr. Igor Jakobfi, djela na Katedri moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.