Stvaranje neke nove vrijednosti postoji samo kada osoba ili poslovna organizacija stvara proizvod, uslugu ili rezultat čija je finalna tržišna (neka ekonomska dobra ne mogu postići realnu tržišnu vrijednost pa takve cijene podupire društvo javnim subvencijama) i društvena vrijednost veća od vrijednosti resursa od kojih je proizvedena. Proizvodnja finalnog proizvoda čija je tržišna vrijednost manja od troškova proizvodnje nije stvaranje dodane vrijednosti, već rasipanje resursa koji su uvijek Božji dar. Takvo rasipanje se zove poslovni gubitak i siguran je znak da čovjek ne stvara na korist zajednici, jer ne stvara nešto vrjednije od utrošenih resursa. Poslovni gubitak nije dobar, jer nešto više stoji nego što vrijedi. Bog nekada može dopustiti da se dogodi gubitak kako bi došlo do promjene i drugog načina razmišljanja i rada. Dodanu vrijednost imaju samo oni proizvodi i usluge koje kupci smatraju poželjnima i za koje su spremni platiti cijenu veću od svih troškova proizvodnje. Temeljni resursi svake proizvodnje i stvaranja usluga su prirodni materijalni resursi i ljudski rad. Prirodna bogatstva i sposobnost ljudskog stvaralaštva stvoreni su iz Božje riječi i ograničeni su. Svaki put kada čovjek stvara neki novi proizvod ili uslugu, on to čini iz ograničenih resursa. Trošenjem ograničenih prirodnih bogatstava i ograničenoga ljudskog rada, pred Bogom imamo odgovornost za stvoreno, a kriterij uspjeha je odgovor na pitanje je li svrha stvorenoga na blagoslov drugim ljudima. Prirodni su zakoni, pa tako i tržišni zakoni, pravedni i egzistiraju kako bi održali ravnotežu. Slobodno tržište kroz svoj mehanizam ne dopušta da neki pojedinac ili poslovna organizacija troši više nego što stvara. Slobodno tržište kažnjava sve neučinkovite poduzetnike nestankom s tržišta poput stečaja i likvidacije. Tržišni zakoni štite tržište i stvaralaštvo i ne trpe neučinkovite poslovne sustave, jer su takvi sustavi prijetnja svima drugima koji stvaraju. Kada bi neko društvo pokrivalo poslovne promašaje poduzetnika na način da im nikada ne prijeti nestanak, tada bi s vremenom sva ta neučinkovita poduzeća srušila čitav društveno-ekonomski sustav. Upravo se to dogodilo s komunizmom i samoupravljanjem, u kojemu je bilo mnogo više loših od dobrih poduzeća, i država se zaduživala i pokrivala kolateralne gubitke. Niti jedno poduzeće nije završilo u stečaju sve do jednog dana kada je čitava socijalistička ekonomija završila u likvidaciji, a posljedice plaćamo i danas s kamatama na svim područjima stvaralaštva. 

Najbolje je za društvo, ali i samog poduzetnika koji dugo neučinkovito radi, da zatvori svoje poduzeće i to iz dva razloga: 1) štiti se društveno-ekonomski sustav od loših poduzeća, čije poslovanje treba sufinancirati javnim novcem i 2) poduzetnik ne gubi više energiju, vrijeme i novac na loš posao i može započeti s nečim novim s više dragocjenog iskustva. Istraživanja pokazuju da su mnogi iznimno uspješniji poduzetnici imali iskustva zatvaranja najmanje jednog poduzeća. Primjerice, američko društvo, koje se smatra uspješnim poduzetničkim društvom, smatra kao vrijednost iskustvo poslovnog neuspjeha koje se dogodilo u najboljoj namjeri. Dragocjeno je da poduzetnik najprije nauči pasti, kako bi mogao postići pravi poslovni uspjeh. Upravo to uče svi učenici od osnovne škole do studija iz poduzetničkih predmeta kako nije problem pasti, već je problem ne željeti ustati i druge kriviti za pad. Poduzetničke vještine najbolje se stječu metodom pokušaj – pogreška, i to ne treba čuditi, jer je poduzetnički hod poput hoda djeteta koje padajući ustaje i uči hodati. Naše društvo u Republici Hrvatskoj još nije dovoljno poduzetničko, jer se svaki oblik poduzetništva zatirao od 1945. godine do sloma komunizma, no sasvim sigurno napredak u nekoliko posljednjih godina je više nego primjetan. Sve se više pri razgovoru između mladih poduzetnika čuje izreka: Dobro je pasti, ustaješ se jači. Pitam se koliko je mladih osoba napustilo Hrvatsku u strahu od pokretanja posla i reakcija okoline ako ne uspiju? Teško je na to odgovoriti, ali sve više mladih osoba vidim koje se vraćaju u Hrvatsku i pokreću poslovne pothvate. Upravo je ova pojava snažno utjecala na pokretanje poduzetništva u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i drugim postkomunističkim zemljama, u koje su se vratile mnoge obitelji i pojedinci i pokrenuli posao s novim znanjima i drugim pogledom na život i rad koji nisu mogli naučiti u svojim zemljama. Mnogi su zbog krive percepcije napustili svoja mjesta u nadi da negdje netko više cijeni njihov rad. Međutim, nikada se čovjek ne osjeća tako koristan i vrijedan u radu kao kada je samostalan poduzetnik. Jednostavno, rad u vlastitom poduzeću je više od rada, osjećaj je to ostvarenja životne misije ako je posao blagoslovljen. Spoznaja da čovjek stvara nešto što tržište vrednuje kao korisno motiv je koji pokreće i inspirira na još hrabrije poslovne pothvate stvaranja nove vrijednosti. 

Naš Bog neprestano stvara, a mi smo svi stvoreni na njegovu sliku, to znači da je naša prava narav da stvaramo.

Postoje tri smjera stvaranja dodane vrijednosti. Naš Bog neprestano stvara, a mi smo svi stvoreni na njegovu sliku, to znači da je naša prava narav da stvaramo. Naš Stvoritelj je Bog velikog reda i sklada i sve što vidimo stvoreno u svemiru, stvoreno je po savršenom redu i skladu. Bog nas po evanđelju, ali i po razumu poziva da stvaramo po određenim pravilima, odnosno u redu i skladu. Očekuje se da naša djela budu skladna i uredna. Čovjek je  vrijedan kada stvara nešto što je vrijedno za druge. Vrijedan rad proizlazi iz čovjekove istinske misije i osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva. Nema ništa dragocjenije za čovjeka od spoznaje da izvršava ono što je dobri Otac potvrdio da treba činiti. U 40. psalmu stoji zapisano: …milije mi je Gospodine vršiti volju tvoju. Isus je još rekao apostolima: Otac moj neprestano radi, zato i ja radim. Prvi smjer stvaranja dodane vrijednosti je superioran s obzirom na utjecaj koji ima na kvalitetu života drugih ljudi, a taj utjecaj može biti redom: duhovan, intelektualan, socijalan i materijalan. Primjerice, neka duhovna djela, poput knjiga, slika, skulptura ili glazbe, imaju veliki utjecaj na druge ljude tako da ih izgrađuju, a osobe koje stvaraju takva djela nazivamo umjetnicima. Neka djela imaju utjecaj na čovjekov intelekt, poput raznih vrsta edukacija. Neka djela imaju utjecaj na čovjekovo socijalno zdravlje, poput sporta i komunikacijskih uređaja, a neka djela imaju utjecaj na materijalnu dimenziju kvalitete života, poput hrane, odjeće i stanovanja. Duh je onaj koji oživljava i pokreće tijelo pa su djela koja oplemenjuju duhovnost drugih ljudi i potiču na pozitivnu promjenu najvrjednija djela. Prema tome, puno je vrjedniji samo jedan članak, ako može pozitivno utjecati na druge ljude i potaknuti na promjenu, od knjige sa tisuću stranica koju nitko ne čita. Kada čovjek proizvodi djela koja imaju vrijednost za druge, tada su drugi ljudi spremni platiti tu vrijednost i tako se postiže konkurentnost. Konkurentnost je sposobnost pojedinca, organizacije i društva da isporuči neku vrijednost koju drugi ljudi (kupci) cijene i spremni su platiti (dati dio svoje imovine) za tu vrijednost. Prvi način stvaranja je zajamčeni uspjeh. Vrjednije je čovjeku primiti točno onoliko prihoda koliko Bog odmjeri i imati mir i puni smisao postojanja, nego žuditi za sve više i biti u nemiru i golemim pritiscima. Bog zna koliko nam je dovoljno i uspjeh je kada poduzetnik bez straha može reći da je sretan i zadovoljan i da vjeruje kako s povjerenjem u dobrog Oca ide u neizvjesnost sutrašnjice, osluškujući samo njegov volju. 

Vrjednije je čovjeku primiti točno onoliko prihoda koliko Bog odmjeri i imati mir i puni smisao postojanja, nego žuditi za sve više i biti u nemiru i golemim pritiscima.

Drugi način stvaranja je kada poduzetnici stvaraju na temelju etičkih načela, vodeći brigu da ne zakinu druge ljude i ne učine neku nepravdu, ali sve što čine odlučuju sami. Samo na deklarativnoj razini neki ispovijedaju Božju prisutnost u poslu, iako je nisu svjesni i sav svoj uspjeh pripisuju sebi i ljudima. Bogu namjenjuju mjesto nekoga tko im je pristran blagoslovom. Njihova se vjera sastoji u tome da izabiru što žele, a onda zazivaju Boga da blagoslovi započeto. Takvo je stvaranje pod velikim rizikom od nestanka, jer proslavlja čovjeka više nego Boga i mnogo poslovnih pothvata je upravo ove naravi. Ne treba čuditi što je prosječna starost uspješnih poduzeća u najrazvijenijim ekonomijama svijeta kraća od 40 godina. Kada bi se više osluškivalo u molitvi, ne bi bilo toliko padova. Umjesto duha spoznaje i duha mudrosti prevladava razum i ljudski kriterij što je dobro, a to nije uvijek dobro. Zato propadaju mnoge plemenite inicijative i pothvati i najbolje ideje se ne realiziraju. Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina (Iz 55, 8). Treba uvijek imati na umu da su Isusa osudili ljudi koji su obdržavali stroge propise izvana, ali ga nisu slušali kada im je govorio. Strah zbog gubitka vlastitih privilegija barijera je osluškivanju Istine. Može biti pogubno privremeni poslovni uspjeh pripisivati samo svojim sposobnostima. Poznajemo mnoge koji su samouvjereno padali.

Treći način stvaranja ne može se nazvati stvaranjem, već destrukcijom. Postoje mnogi poduzetnici koji su svoje poslovne pothvate otvorili s namjerom da se okoriste od društva i računaju na javne prihode preko korupcije, olakšano dobivanje poslova iz javnih natječaja preko političkih veza, zapošljavanje preko veza bez kvalifikacija i natječaja u javnom sektoru i sl. U ovu kategoriju spadaju i mnoge tzv. nevladine udruge, koje primaju preko političkih veza javni novac za promicanje svojih ideja i ideologija. Također, u ovu kategoriju spadaju i mnogi istraživački centri osnovani s misijom humanističkih istraživanja, a zapravo imaju cilj da iskrivljuju istinu i objavljuju ideološke i populističke radove u ime tzv. progresivnih ideja, koje su često impotentne i smrtne. Ljudi koji (ne)stvaraju na treći način su u golemom strahu i slabih kapaciteta, često agresivni i glasni samo da ne izgube poziciju. Imaju isti interes – vlastiti, i ništa što stvaraju nema vrijednost za druge, naprotiv samo stoji i ništa ne vrijedi. 

Vladimir Grebenar diplomirao je marketing menadžment i završio postdiplomski sveučilišni studij iz poduzetništva na ekonomskom fakultetu u Osijeku. Doktorirao je na Međunarodnom međusveučilišnom Interdisciplinarnom studiju Poduzetništvo i inovativnost pri Međunarodnom centru za poduzetničke studije (ICES, International Centre for Entrepreneurial Studies) između 5 sveučilišta u Europskoj uniji i Velikoj Britaniji (EFOS Osijek, University of Turku Finska, Durham University UK, University of Maribor Slovenija & University of Klagenfurt, Austrija). Posjeduje izbor u nastavno zvanje predavača za visoko obrazovanje od strane Matičnog povjerenstva za društvene znanosti Vijeća veleučilišta i visokih škola u RH pri MZOS. Ovlašteni je investicijski projektant (OIP) i tajnik Hrvatskog društva investicijskih projektanata (HDIP). 

Posjeduje višegodišnje iskustvo top menadžmenta i upravljanja velikim i složenim poslovnim organizacijama iz djelatnosti građevinske proizvodnje i trgovine. Vlasnik je i direktor konzultantskog poduzeća Holspico d.o.o. i posjeduje višegodišnje konzultantsko iskustvo. Predavač je predmeta iz područja marketinga, poduzetništva, računovodstva, strateškog i operativnog menadžmenta, trgovinskog poslovanja, poslovne komunikacije, obiteljskog poduzetništva, projektnog menadžmenta i upravljanja rizicima na stručnom studiju Europska poslovna škola (EBUS). 

Intrizična radoznalost učenja i spoznaje novih znanja najveći je hobi. Košarka, nogomet, plivanje i trčanje aktivnosti su koje život čine boljim. Najveći osobni uspjeh i najveće zadovoljstvo su zajedničko vrijeme provedeno sa obitelji, suprugom i šestero male djece.