„Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima“ (usp. Rim 8,26).

Svi smo bili u prilici da se netko zauzeo za nas ili smo se mi zauzeli za drugoga. Koji puta je to bilo korisno i uspješno, a koji puta uzalud. Naravno, uspjeh ovisi o onome koji se zauzima, ali i o onome za koga se zauzima. Čitajući Sveto pismo i otkrivajući odnos Boga prema svome narodu (prema svima nama), otkrivamo kako se Bog uvijek iznova zauzima za svoj narod šaljući mu proroke, sudce, kraljeve pa i samoga svoga Sina. Povijest odnosa Boga i čovjeka povijest je zauzimanja Boga za čovjeka.

Ako smo pažljivo slušali današnje prvo čitanje iz Knjige Mudrosti, mogli smo uočiti da nas ono u više navrata upućuje na misao o Bogu koji se brine, sudi blago, s velikom pažnjom pristupa čovjeku i daje dobru nadu (usp. Mudr 12,18-19). Koliko optimizma, kakve prekrasne riječi koristi biblijski pisac da nam približi Boga kojemu je stalo do svakog čovjeka! Boga koji se na različite način zauzima za svakoga od nas i želi nas dovesti i zadržati na pravome putu. Evanđelje današnje nedjelje govori u prispodobama, pričama, govori o Božjem kraljevstvu koje je „malo, a veliko“. Malo, zato jer je povjereno nama, ljudima. Kraljevstvo je Božje poput sjemena koje kad dospije u zemlju donosi rod ako se ostvare uvjeti za njegov rast. Kakvu budućnost ima sjeme gorušice, jedva oku vidljivo, u zemlji, bez kiše, sunca, prehrane i svega drugog potrebnog za njegov rast? Kakvu budućnost ima sjeme koje guši kukolj (korov) od kojega teško može rasti i napredovati? Tek briga (zauzimanje) sijača omogućuje sjemenu rasti i donositi obilat rod.

Božje kraljevstvo opisano u današnjim prispodobama je i veliko. Veliko je, jer Bog u nama i po nama djeluje u svijetu. Uz posijano sjeme, kaže Isus, niknuo je i kukolj. Uz sve dobro koje kao ljudi i kršćani činimo, još uvijek ima toliko zla u svijetu, a počesto smo i sami skloni prihvatiti zlo i grijeh. Kad bismo se povodili našim ljudskim mišljenjima, onda bismo išli za uništenjem, međusobnim borbama i dokazivanjima, te bi na taj način stvarali još veći prostor zlu da raste. To se, nažalost, često i događa u svijetu u kojem živimo. Bog nas, naprotiv, uči strpljivosti, kako je i on sam beskrajno strpljiv sa svakim od nas. Na pitanje slugu da počupaju kukolj koji je niknuo uz dobro sjeme na njivi, Bog odgovara: „Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve“ (Mt 13,29). Bog se zauzima i daje priliku. Bog je onaj koji će toliko puta, iznova i iznova, učiniti sve ne bi li se njegovo kraljevstvo ukorijenilo u ovome svijetu i donosilo plodove. Kad se čovjek preda Bogu i dopusti da mu on oblikuje život, događaju se velike stvari. Mali, obični ljudi čine nevjerojatne stvari.

Pogledamo li neke biblijske likove, npr. Mojsija, što je sve učinio za svoj narod, zatim Blaženu Djevicu Mariju, koja sama kaže: Evo službenice Gospodnje, sve do primjera nekih svetaca našega vremena (sv. Majka Tereza, sv. Ivan Pavao II. i ostali), postaje nam razvidno da su svi oni, mali i neznatni (poput sjemena na njivi Gospodnjoj), Božjim zauzimanjem i svojim prihvaćanjem postali veliki. Gorušičino zrno, najmanje od sveg sjemenja, kad uzraste postaje najveće od svega povrća (usp. Mt 13,32). Nije li to poziv koji Gospodin i meni danas upućuje? Možda sam malen i neznatan, u očima drugih čak i prezren, možda sam okružen kukoljem zla, želje za samodokazivanjem, sebičnošću, ali Bog se po Duhu Svetome zauzima za mene. Rosa milosti Božje krijepi i hrani sjeme dobra, sjeme vjere u mome srcu. To sjeme, uz moj pristanak i trud, može rasti i narasti veliko, tako veliko da preuzme i preokrene ono što je zlo na dobro. Na dan žetve će plodovi našega kršćanskog života i zalaganja govoriti o nama. Evanđelje veli: pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega (Mt 13,43). Božje zauzimanje za čovjeka uvijek donosi plodove ako čovjekov prihvati suradnju. Stoga i veli sveti Pavao u Poslanici Rimljanima: „Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete“ (Rim 8,27). Danas se zauzmimo i mi za Gospodnje, za Božje kraljevstvo, koje će u našem životu donositi plodove, i to velike. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.