“Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira” (Mt 9,36). Tako počinje ulomak Evanđelja koji smo upravo čuli. 

O kojem to mnoštvu Isus govori? On ne govori o mnoštvu navijača na nekoj utakmici, on ne govori o mnoštvu posjetitelja na nekakvu koncertu, gdje se pojedinac izgubi u masi. On govori o mnoštvu osoba koje traže cilj svojega života.

A to što ih se mnogo okupilo oko Isusa, znak je da u njega imaju povjerenja, da od njega očekuju pravu riječ, putokaz koji vodi ostvarenju životnoga cilja. 

Stara biblijska slika o ovcama bez pastira, koju donosi današnji evanđeoski odlomak, i u današnjem vremenu itekako može biti suvremena i aktualna, jer ju možemo jako dobro poistovjetiti i usporediti sa slikom napuštenosti i bespomoćnosti suvremenog čovjeka. 

I današnji čovjek ponekad luta… osjeća se sam i bespomoćan… i doista treba dobrih pastira. 

Zato nas Isus i danas opominje: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Uvijek smo te riječi razumijevali kao govor o duhovnim zvanjima. Istina, Isus je bio pravi Pastir svoga stada. Poučavao je i primjerom pokazivao kojim nam je putom ići. Nakon njegove smrti to je zadaća njegovih učenika, apostola, svećenika, redovnika i redovnica. 

I danas nam, možda više nego ikad, trebaju pastiri – ljudi koji biraju duhovno zvanje, koji se odazivaju na Božji poziv, ljudi duha koji će nas upućivati na put vjere i koji će nas na tome putu usmjeravati i predvoditi. A takve se ne može proizvesti, njih se može samo izmoliti, zato Isus reče: “Molite gospodara žetve.” 

Mi vjernici obično mislimo kako je biskupova zadaća pobrinuti se za to da svaka župa ima svećenika. Mnogi možda uopće ne razmišljaju o tome tko su ti koji se odlučuju za duhovno zvanje, kako se za to osposobljavaju, kako žive, s čim se susreću i što sve podnose. Ili pak razmišljaju i pričaju o njima samo onda kad daju nesuvisle, neutemeljene i suvišne komentare.

Možda i nismo dovoljno svjesni pomanjkanja svećeničkih zvanja, jer svećenika uvijek imamo nadohvat ruke. Međutim, danas – pa i u našoj nadbiskupiji – imamo sve manje i manje svećenika, redovnika i redovnica. A jedan od razloga takve situacije valja tražiti i u našoj nedostatnoj vjeri i molitvi! Što činimo kad naše dijete želi krenuti tim putem? Podržimo li ga ili ga možda odvraćamo, jer je to teško, jer to nije atraktivno, jer to nije po našim očekivanjima… Neka to čini netko drugi! Mi neprestano lopticu prebacujemo na neke druge, ali moramo postati svjesni da tih drugih jednostavno nema.

Zato si danas ozbiljno posvijestimo kako smo kao vjernici doista pozvani moliti za svoje pastire, moliti za one koji će biti predvodnici i pratitelji stada Crkve, moliti za one koji će za Crkvu brinuti, koji će ju usmjeravati i štititi. Jer velika je zadaća radnika u Isusovoj žetvi – čuli smo evanđelje: “Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!'” Zatim: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite.“ 

Kraljevstvo nebesko naša je stvarnost. To je stvarnost koja čovjeku treba kao istina, kao smisao života, plemenitost, velikodušnost, čovječnost. A sve se to očituje tek onda kad se čovjek otvori drugom čovjeku, kad vidi njegovu nevolju i u njoj mu pomogne, bez obzira bila to bolest, tuga, ovisnost o moći zla ili koja druga nevolja. 

“Bolesne liječiti….” Nije li današnji svijet itekako bolestan? Znakovito je rekao nedavno Papa: Kako smo mislili ostati zdravi u bolesnom svijetu?! Dati svijetu i životu smisao, znači izliječiti ga. 

“Mrtve uskrisujte…” Istina, mi ne možemo mrtve vraćati u život, nemamo te božanske snage. Ali, nisu li mrtvi i oni koji ne vide smisla svoga života, koji su zarobljeni kulturom smrti? Tko takvome pomogne, vratio ga je u život, uskrisio ga je. O takvu je djelu posvjedočio jedan čovjek, rekavši kako su mu svećenici i časne sestre koje vode centar za odvikavanje od droge ponovno oživili (rodili) dijete jer su ga izvukli i podigli iz pakla ovisnosti i droge!

“Gubave čistite…” A tko su današnji gubavci? To su oni kojima nema mjesta u suvremenom društvu: stari, bolesni hendikepirani, ljudi s posebnim potrebama. Crkva ima zadaću dozivati svijetu u svijest da ih ne odbacuju, nego da ih u ljubavi i solidarnosti prihvate. 

“Zloduhe izgonite…” Nije li to malo nesuvremeno? Ima zloduha u našemu društvu i više nego što mislimo. Nije li djelo zloduha koje treba izgoniti: zavođenje mladih na agresivnost, drogu, alkoholizam, kocku, bilo koju ovisnost…

Sve su to evanđeoske zadaće za sve nas, i svećenike i vjernike, za sve koji se nazivamo Kristovim učenicima. Shvatimo ih ozbiljno i provodimo u djelo!  Jer jedino tako nećemo – kako reče današnje Evanđelje – lutati kao ovce bez pastira. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.