Svetkovina je Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Božji se sin utjelovio. Ta je istina naše vjere za mnoge nekršćane kamen spoticanja. No, pitanje je što to otajstvo predstavlja i nama koji se nazivamo kršćanima. Naša nas vjera uči, a temelji se na objavi, da je sve stvoreno po vječnom Logosu, drugoj božanskoj osobi. Znači, sva materija – sav vidljivi živi i neživi svijet – stvoren je iz Božje ljubavi, mogli bismo reći, iz ljubavi Oca prema Sinu, po snazi životvorne sile Duha Svetoga. Kao vrhunac stvaranja, tu je čovjek, sa svojom duhovnom i tjelesnom dimenzijom. Uzevši ljudsko tijelo, Sin je Božji na taj način potpuno prožeo čovjeka, čovječanstvo i čitav svijet. Ljudima je takva gesta blizine zapravo redovito neshvatljiva.

Da bi se Bog tako mogao poniziti i živjeti kao običan čovjek, prolazeći u tijelu sasvim redovita ljudska iskustva (sva osim grijeha) – to je drugim religijama potpuno svetogrdno. Svjedoci smo islamske propagande i rasprava po medijima upravo na tu temu. Cijeli se turnusi ulažu u to da se dokaže da Bog ne može biti začetnik nekog ‘nedoličnog utjelovljenja’ niti tako nisko pasti da bi još i umro tako sramotno, na križu. Konačno, to je dio teze da Isus nije Božji sin. I to sve proučavajući i tumačeći samo Sveto pismo.

Međutim, kršćanstvo, vođeno Duhom Svetim – odnosno sama Crkva – sasvim drukčije shvaća objavu. Iz žive vjere Crkve, otpočetka, činjenica o Božjem utjelovljenju za nas predstavlja vrhunac svemoćne ljubavi koja se može odreći i svoje uzvišenosti. Govorimo o Božjem samoponiženju iz milosrđa i njegovoj želji da prisno prijateljuje s čovjekom. Sin Božji ima tijelo, koje je rođeno od Djevice Marije, raslo do svog javnog djelovanja, bilo raspeto na križu, umrlo i konačno uskrslo – nevjerojatno, zar ne? Bog bi, prema ljudskoj logici, trebao doći s vojskama, u slavi, i pokoriti sve sile svijeta, uništiti zlo i patnju, jednom riječju: trebao bi biti supermen, i tada bismo svi povjerovali! Ali to je ljudska naravna mašta, koja oblikuje Boga na svoju sliku, a pravi, živi Bog je uvijek drugi i drukčiji. Važna je značajka Božjeg utjelovljenja to da je Bog afirmirao dostojanstvo ljudskoga tijela, koje će također biti preobraženo i uskrslo – čovjek nije samo duša, nego i tijelo!

Kršćanska vjera, dakle, uopće nije jednostavna, za povjerovati u njene istine je potreban nadnaravan dar Duha Svetoga – vjera! Ako se opet malo udubimo u otajstvo smrti Božjeg Sina na križu i netom prije bičevanja, omalovažavanja i mučenja njegova tijela, možemo meditirati nad još jednom stvarnošću – nije samo Bog ubijen! Potpuno je ubijen čovjek! Čovjek ubija čovjeka, unakazuje mu tijelo, i to je jedna gorka istina o ovom svijetu. Čovjek sam omalovažava život i sasvim vidljivo gazi dostojanstvo ljudskog tijela. Nametnuta iskompleksiranost glede vanjskog izgleda, perfekcionizam u modi, ili pak sasvim očite negativnosti: razvrat, ugrožavanje zdravlja, izrabljivanje, iživljavanje  i ubojstvo – sve to čovjek čini sebi i drugima. Mučenje i ubojstvo Isusa iz Nazareta upravo je konkretan znak što je ljudska zvijer sposobna (T. Hobbes: Čovjek je čovjeku vuk). To je žalosna istina o čovjekovoj mračnoj strani.

Međutim, današnja svetkovina treba nam biti i znak da je Bog ozdravio to zlo. Jer, Kristovo je tijelo uskrslo snagom Božjega Duha. Bog preobražava mrak čovjeka u svjetlo! Ljudsko je tijelo Božje tijelo, i Isus je tome također trajan znak. Danas promatramo njegovo tijelo u komadu kruha, hrane koja je primarna za život, a pravi se od brašna. Poznat nam je naziv ove svetkovine i kao Brašančevo. I možda mnogi mlađi ne znaju za ovaj malo stariji naziv. No, taj naziv ne smije nikada biti tek religiozno-običajni naziv. Kao da bismo tek tradicionalno ili sasvim banalno obilježavali nekakav poseban dan. Svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove mora u nama probuditi veliko strahopoštovanje i zahvalnost, svakako i radost. Zato, dok ga promatramo u euharistiji i blagujemo na svetoj misi, odajmo mu svu slavu i čast, štovanje cijelim bićem, ne tek banalno i obredno, ne tek socijalno i obzirno, nego sa živom vjerom: s potpunom sviješću da je pred nama živi Bog, Krist Uskrsli, pobjednik koji nam se trajno razdaje, hrani nas samim sobom, pobožanstvenjuje nas i osposobljava za život vječni.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.