Papa Franjo od početka svog pontifikata potiče vjernike na dublje upoznavanje Duha Svetoga, „stranca naše vjere”, koji djeluje na skriven način. Vatican News na jednom je mjestu prikupio dijelove više Papinih homilija u kojima progovara na tu temu.

Duh Sveti sve čini, ali nam nije vidljiv. Njegovi učinci se mogu vidjeti, ali potrebno je otvoreno srce. On je ponizna, skrivena Ljubav, on je Bog. Progovara nam svaki dan, tiho, usred naše buke. Da bismo ga čuli trebamo tišinu. Ali tko je i što nam govori Duh?

Bez Duha Svetoga nismo kršćani

On je „stranac naše vjere”, kaže papa Franjo. (homilija u Domu svete Marte 13. svibnja 2013.) Ipak, bez Njega nismo kršćani, bez Njega ne postoji ni Crkva ni njezino poslanje, bez Njega živimo dvostruki život: kršćani smo riječima, no pripadamo svijetu djelima.

Duh nam daje da živimo kao uskrsli

Duh „nije neka apstraktna stvar”, On je Osoba koja mijenja naš život kao što se dogodilo s apostolima koji su još uvijek uplašeni i zatvoreni u dvorani Posljednje večere, unatoč tome što su vidjeli uskrslog Isusa i nakon Pedesetnice „nestrpljivi da dosegnu nepoznate granice” za naviještanje Evanđelja, ne bojeći se više dati svoj život. „Njihova priča govori nam da čak ni vidjeti Uskrslog nije dovoljno, ako to ne poželimo u svom srcu. Ne koristi znati da je Uskrsli živ, ako ne živimo uskrsnuće. A Duh je onaj koji čini da Isus živi i ponovno oživljava u nama, koji nas uskrisuje iznutra.” (homilija Duhova, 9. lipnja 2019.)

Postajemo djeca Božja i braća jedni drugima zahvaljujući Duhu

Novi život, onaj pravi život uskrslih, znači „obnoviti svoj odnos s Ocem, uništen grijehom”. To je Isusovo poslanje: „otrgnuti nas iz stanja siročadi i vratiti nas u stanje voljene djece Božje”. „ Božje očinstvo se u nama budi zahvaljujući otkupiteljskom Kristovu djelu i daru Duha Svetoga.” Upravo zahvaljujući tom odnosu s Ocem i Sinom „Duh Sveti nas uvodi u novu dinamiku bratstva. Po Isusu, univerzalnom Bratu, možemo se odnositi prema drugima na nov način, ne više kao siročad, već kao djeca istog dobrog i milosrdnog Oca. I to mijenja sve! Možemo se gledati kao braća.” (homilija Duhova, 15. svibnja 2016.).

Duhovan čovjek donosi sklad gdje je nesloga

Mi se uvijek moramo smanjivati, a Isus mora uvijek u nama rasti. Rizik je koristiti Krista više negoli služiti Mu. Put je u izlaženju iz sebe, odmicanju od svog egocentrizma. To je moguće zahvaljujući molitvi koja budi Duha u nama. „Kad slomimo krug svoje sebičnosti, izlazimo iz sebe i prilazimo drugima kako bismo ih susreli i pomogli im. Duh Božji nas na to potiče. Kad u sebi otkrijemo nepoznatu sposobnost opraštanja, ljubiti one koji nas ne ljube, Duh nas je ‘zgrabio’.” (homilija u Istanbulu, 29. studenoga 2014.) Tko živi po Duhu „donosi mir gdje je nesloga, sklad gdje postoji sukob. Duhovne osobe na zlo uzvraćaju dobrom, na bahatost reagiraju blagošću, na zlonamjernost dobrotom, na buku tišinom, na ogovaranje molitvom, na malodušnost osmijehom”. „Da bismo bili duhovni” potrebno je staviti pogled Duha „ispred svoga pogleda”. (homilija Duhova, 9. lipnja 2019.).

Duh stvara jedinstvo u različitosti

Podjela među kršćanima jedan je od velikih skandala koji odvlači od vjere. Đavao dijeli, dok „Duh čini učenike novim ljudima”, jer „On stvara novo srce”. „Svakome daje dar i sve ujedinjuje. Drugim riječima, taj isti Duh stvara raznolikost i jedinstvo”, „istinsko jedinstvo, koje prema Bogu nije jednoličnost, nego jedinstvo u različitosti”. Potrebno je oduprijeti se „dvoma neprestanim iskušenjima. Prvo iskušenje je traženje različitosti bez jedinstva. To se događa kada se formiraju tabori i strane, kad postajemo kruti na određenim položajima… možda smatrajući sebe najboljima… postajemo navijači za svoju stranu, a ne braća … Desni ili lijevi kršćani prije negoli Isusovi; nepokolebljivi čuvari prošlosti ili avangardisti budućnosti prije negoli ponizna i zahvalna djeca Crkve. To je različitost bez jedinstva. Iskušenje suprotno tome je traženje jedinstva bez različitosti” i tako sve postaje „jednoličnost, obveza da sve radimo zajedno i sve isto, razmišljamo svi na isti način”. Umjesto toga, Duh „stvara raznolikost“, a zatim „stvara jedinstvo: povezuje, okuplja, ponovno uspostavlja sklad“. (homilija Duhova, 4. lipnja 2017.)

Duh praštanja je ljepilo koje nas drži zajedno

Jedinstvo je moguće u praštanju. “Isus ne osuđuje svoje koji su ga napustili i zanijekali za vrijeme Muke, već im daje Duha praštanja. Duh je prvi dar Uskrslog i daje se prije svega za praštanje grijeha. To je početak Crkve, to je ljepilo koje nas drži zajedno, cement koji spaja cigle kuće: oprost. Budući da je praštanje najveći dar, to je najveća ljubav, ona koja ujedinjuje unatoč svemu, koja sprječava urušavanje, koja jača i učvršćuje. Praštanje oslobađa srce i omogućava nam da započnemo iznova. Praštanje daje nadu, a bez praštanja Crkva se ne izgrađuje. Duh praštanja, koji sve skladno rješava, potiče nas da odbacimo druge puteve: površne puteve onih koji sude, puteve bez izlaza onih koji zatvaraju sva vrata, jednosmjerne puteve onih koji kritiziraju druge. Umjesto toga, Duh nas potiče da hodamo dvosmjernim putem primanja i davanja oproštenja.“ (homilija Duhova, 4. lipnja 2017.)

Bog nam i danas govori

Duh istine ne prestaje govoriti, omogućava nam da dublje uđemo u smisao Isusovih riječi. To je novost Evanđelja, uvijek žive Riječi, jer kršćanstvo, kako tumači Katekizam Katoličke Crkve, nije „religija Knjige”, „napisane i nijeme riječi“, već Božja Riječ, tj. utjelovljena i živa Riječ. „Novost nas uvijek pomalo plaši, jer se osjećamo sigurnije ako imamo sve pod kontrolom, ako gradimo, planiramo, projektiramo svoj život prema svojim shemama, svojim sigurnostima, svom ukusu. A to se događa i s Bogom. Često ga slijedimo, prihvaćamo, ali do određenog trenutka; teško nam je prepustiti Mu se s punim povjerenjem, dopustiti da Duh Sveti bude duša, vodič našega života, u svim odlukama; bojimo se da će nas Bog natjerati na nove puteve i natjerati nas da iziđemo iz svog često ograničenog, zatvorenog, sebičnog horizonta, kako bismo se otvorili Njegovim horizontima. Ali u čitavoj povijesti spasenja, kad se Bog obznanjuje, On donosi novost… preobražava i traži da Mu se potpuno predamo.” (homilija Duhova, 19. svibnja 2013.).

Otpor Duhu Svetom: iskušenje da Ga ukrotimo

„Iskušenje da se odupremo Duhu Svetom uvijek je prisutno u nama, jer nas uznemiruje, uzdrmava, tjera nas da koračamo, tjera Crkvu da ide naprijed. Uvijek je lakše i ugodnije smjestiti se u svoje statične i nepromijenjene položaje. U stvarnosti, Crkva se pokazuje vjernom Duhu Svetom u onoj mjeri u kojoj Ga ne pokušava ukrotiti i prilagoditi sebi. Crkva se pokazuje vjernom Duhu Svetom i kad odolijeva iskušenju da gleda na sebe. A mi kršćani postajemo autentični učenici misionari, sposobni propitivati savjest, ako se odreknemo obrambenog stila da bismo bili vođeni Duhom. On je svježina, fantazija” koja „ne ispunjava toliko naše misli idejama, već rasplamsava srce” i potiče na „davanje ljubavi, a to je jezik koji svi mogu razumjeti”. (homilija u Istanbulu, 29. studenoga 2014.).

Misija je svijetu donijeti radost Duha

Bez Duha Svetoga nema poslanja. Zapravo, misija nije naš posao, to je dar. Crkvi su potrebni evangelizatori koji se „bez straha otvaraju djelovanju Duha Svetoga”, koji „ulijeva snagu kako bismo donosili novost Evanđelja smjelošću, naglas i u svakom vremenu i mjestu, čak i protiv struje”. ( Evangelii gaudium, 259) To su evangelizatori koji su svjesni da je „misija strast za Isusom, ali istodobno je i strast za svoj narod”. (Evangelii gaudium 268) Isus želi „da se dotaknemo trpećeg tijela drugih“. (Evangelii gaudium 270) „U našem odnosu sa svijetom pozvani smo dati razlog nade, ali ne kao neprijatelji koji upiru prstom i osuđuju.” (Evengelii gaudium 271) „Samo oni koji se osjećaju dobro tražeći dobro u drugima mogu biti misionari, samo oni koji žele sreću drugima.” (Evangelii gaudium 272) “Ako mogu pomoći i samo jednoj osobi da živi bolje, to je već dovoljno da opravda dar moga života.“ (Evangelii gaudium 274). Radost, mir, ljubav plodovi su Duha.