Ne želimo biti niti želimo živjeti kao siročad koja nikoga nema. Kao Kristovi vjernici, želimo biti i ostati s našim Gospodinom. No, kako se ostaje s njim u zajedništvu? Kako netko može biti u društvu s Kristom kad vidimo i znamo da ga ne možemo sresti na ulicama našega mjesta? Kako netko može biti zajedno s njim ako zemaljski Krist više nije tu na ovoj zemlji? Svjetlo odgovora na ta pitanja dolazi nam s prelijepe stranice Ivanova Evanđelja koja nam je naviještena ove vazmene nedjelje. 

Ono nad čim sam odmah zastao čitajući današnje evanđelje, jest to da Isus moli. I ja ću moliti Oca, veli Krist. Da, Krist moli za mene, moli za nas, jer mu je prevažno da ostanemo na životu, u istini, u dubokom odnosu s Bogom. Isus moli da ja i Otac nebeski, da mi i naš Otac nebeski, uvijek ostanemo povezani i da to bude najvažnija relacija i najdublji odnos našega života.

Krist nas danas sve ohrabruje: Ne želim da budeš sam! Svi se mi bojimo da ne budemo osamljeni i napušteni. Osjećamo veliki strah pred mogućnošću da možemo ostati sami onda kad se budemo trebali nositi s teškim i strašnim situacijama u životu. Tko će tada biti sa mnom? Hoću li prije ili kasnije postati siroče koje nikoga nema? Za koga sam siguran da će biti sa mnom stalno, postojano i uvijek? Znam da su sa mnom i uz mene moje voljene osobe i moji prijatelji. Ali isto tako znam da one neće i ne mogu uvijek biti tu, jer će jednom otići, jednom ih neće biti na ovome svijetu. 

Da nas ohrabri i osnaži, Krist nam jamči i obećava dar Duha Svetoga, Duha Istine. On je nutarnji dar, njegova je prisutnost nutarnja, on je dah života koji se nastanjuje u unutrašnjosti našega života. Veli Krist da Duh kod nas ostaje i u nama je. On nas, prije svega, iznutra hrabri i podupire u istini, u životu. On je Duh Branitelj i Duh Tješitelj koji će s nama ostati zauvijek, koji je uvijek tu da s nama tvori zajedništvo, u kojem i zbog kojeg se ne možemo i ne trebamo osjećati kao osamljena siročad. Nikada se ne smijemo osjećati napušteni, jer Bog, koji je uvijek Emanuel – Bog s nama, po svome Duhu trajno prati i štiti naše živote, po Duhu Svetome on je uvijek tu, s nama i za nas. 

Je li dovoljno samo to da Gospodin moli kako bismo se mi, njegovi učenici, osjetili ispunjeno i zaštićeno po Duhu Svetome? Iz evanđelja je razvidno da nije! Isusova je poruka jasna: Samo ako budete vršili moje zapovijedi, moja ljubav može ostati u vama, a prisutnost Duha Svetoga postati djelatna i plodna. Ljubiti ne znači samo biti ispunjen Duhom ljubljenoga, Duhom Isusa Krista. Ljubiti ne znači samo biti u zajedništvo s ljubljenim, s Isusom Kristom. Iznad svega i prije svega, ljubiti znači živjeti svoj život kao ljubljeni, živjeti kao Isus Krist.

Jako mi se sviđa kad Krist govori jasno i konkretno: Ljubiš li me? Onda vrši moje zapovijedi! Želiš li biti moj učenik? Onda čini ono što sam ti pokazao, živi onako kako sam ti rekao. Ako me tako ljubite, poručuje nam Krist, vi puštate Bogu da se po vama i vašim životima očituje Kristova ljubav u svijetu. Ako dopustimo da ta Božja ljubav djeluje u nama i po nama, i sami ćemo imati još dublje iskustvo samoga Boga i zato još jači odnos s njim: nećemo se osjetiti samo praćeni i zaštićeni, nego ćemo biti i Božji suradnici da njegova ljubav, njegovo milosrđe i utjeha dođu i do onih koji su nam bližnji, naša braća i sestre koji žive tu oko nas, a koje nismo sami izabrali, nego su nam od Boga darovani. Zato nas Krist nije ostavio kao siročad, jer svatko od nas po daru Duha Svetoga u svom životu može otkrivati i objavljivati svojim bližnjima zrake Božje koje Otac stalno želi razlijevati u srcima svojih vjernih.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. vlč. Borisa Vulića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.