Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrila sve nakane da se ‘spakira’ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno ‘spasonosnim’ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama (Papa Franjo na Trgu sv. Petra u petak 27. ožujka 2020.).

Korizmeni je petak. Tišina prati kišno nebo koje se nadvilo nad praznim Trgom sv. Petra. Večer polako ulazi u noć, a Papine riječi bude nadu. Rijetkih se prizor nije dojmio. Kao da nam je darovan pokrivač usred studeni. Jasnoća i toplina, dubina i odmjerenost Papinih riječi nemaju ništa s lukavstvom. Raspelo i Gospin lik su pred bazilikom kao svjedoci vjere i Božje vjernosti.

Prizor poziva na srastanje s Papinom molitvom, a u zraku se osjeća slutnja o propasti svijeta kakvog poznajemo. Kao da se čuju Baudelaireove riječi: “Čovjek je šegrt, a bol je njegov majstor!” Piše tako na svome blogu don Ivica Huljev, župnik Pučišća i Pražnica na Braču koji te svoje mrežne stranice kroz-samariju.net osmišljava otkako je bio prije župnik Komiže na Visu.

don Ivica Huljev (Foto: Dubrovačka biskupija)

Svijet je pogodio koronavirus kao što sol izgriza kamen, promišlja dalje don Ivica Huljev i nastavlja: No kad sve ovo završi, svijet će, kažu, morati mijenjati mnogo od onoga što poznajemo. Posvuda se čuju takvi glasovi u kojima odjekuje žudnja za odgovornijim i solidarnijim društvom koje se u sadašnjem trenutku nameće kao vapaj za spas čovječanstva. Brzina promjena koje je pandemija izazvala i brzina suočavanja s neočekivanim toliko je velika da je pitanje što ćemo imati pred sobom kada se ovaj tekst bude čitao.

Ostati kod kuće – nanovo se roditi

Nešto će se svakako morati mijenjati, a upravo je to duh korizme u kojemu je pandemija „propovijedala“ i uvela svijet u ozračje monaške duhovnosti da se u samoći otkriva dubinu života. Kad zaraza mine i životna se rijeka vrati u svoje korito, ulica će svjedočiti jesu li nam osnaženi korijeni duše. Ostati kod kuće bila je na početku preporuka pa zakonska obveza. Pa zar to nije novo rađanje! Suvremeni čovjek po definiciji bježi iz kuće “u život”.

Gradske su obitelji, kako je već rečeno, nalik na nosač aviona na koji jedan zrakoplov slijeće, a drugi s njega polijeće bez međusobne komunikacije. Nije stoga čudno da je kućna karantena rasvijetlila obiteljske probleme. Biti strpljiv, slušati drugoga i razgovarati, nametnulo se kao asketski napor u karanteni prisilnog suživota. Zajedništvo života, koje ženidba podrazumijeva, ali ne jamči, sada je nametnula kućna karantena.

Obraćenjem do sigurne obale

No jedna me misao silno obuzele te večeri. Činilo mi se da je Papa prepričao proroka Jonu. U Papinim smo riječima čuli istinu o čovječanstvu u oluji pandemije. Kao i Jona, svijet bira suprotan smjer. Zna što mu je činiti, ali ne želi. Pogrešan smjer ima svoju cijenu: Jona se mora suočiti s posljedicama pogrešnog izbora. Kao i Jona, tako i mi na brodu života svojim “ne” dovodimo u životnu opasnost cijelu posadu. Ne izgleda li nam da je pandemija kao velika riba koja je u pripovijesti progutala Jonu? Izgledamo kao zatočenici u utrobi pandemije iz koje nas, kao i Jonu, jedino obraćanje Bogu može dovesti do sigurne obale u povezanosti s Bogom, drugima i samim sobom.

Kad je udobnost postavljena kao vrhovni autoritet, onda je jasno da smo u društvu koje nužno potiče ravnodušnost i veliča skrb za osobno dvorište od kojeg se želi odmaknuti čak i poglede susjeda

I Jona moli: “Oni koji štuju isprazna ništavila milost svoju ostavljaju.” Dakle, horde idola dolaze na naplatu. Čini se da je u sadašnjem stanju cijelome svijetu potrebna proročka hrabrost u sagledavanju istine o društvu koje poznajemo. Stanje u kojem se zateklo čovječanstvo mora nam otvoriti srce i suočiti nas sa znakovima vremena, kroz pitanja i odgovore, sumnje i neizvjesnosti koje otvara pandemija.

Prva istina

Udobnost je postala vrhovni autoritet visokorazvijenog svijeta u kojem su bogaćenje i s njim povezan stil života doveli do porobljavanja čovjeka i to okovima sebičnih prohtjeva. S druge strane, cijeli su prostori lišeni osnovnih uvjeta za dostojan život, a mrvice s bogataševa stola cementiraju postojeće stanje u kojemu se sve mjeri bogatstvom i utjecajem. Kad je udobnost postavljena kao vrhovni autoritet, onda je jasno da smo u društvu koje nužno potiče ravnodušnost i veliča skrb za osobno dvorište od kojeg se želi odmaknuti čak i poglede susjeda.

Hrabro gledati prema budućnosti ne znači biti naivan, slijep, površan ili zaveden. Hrabrost je naše držanje koja se oslanja na naše snage i na Božju pomoć. Bog je, vjerujemo, vjeran svojim obećanjima, a ne našim željama. Neutemeljene i naivne želje uvijek nas koštaju. Kršćanski je nadati se dobru, jer kad se nadamo, onda je riječ o smjeru koji pokreće promjene u nama.

Druga istina

Gledajući sve što nam je pandemija donijela, ne smijemo se okrenuti poganskoj slici Boga kao moćnom odgovoru na problem naše nemoći.

Naši grijesi ne mogu ugušiti Božju ljubav prema ljudima

Bog nije i ne može biti obeshrabren našim zlodjelima, posrnućima i blokadama koje su prosute po putovima čovječanstva i opiru se Božjemu planu s nama ljudima. Naši grijesi ne mogu ugušiti Božju ljubav prema ljudima. Isus, koji nam otkriva očinsko Božje lice, gradio je mrežu odnosa, izvlačio ljude iz mraka vlastitih promašaja, nebrige, političkog i religijskog sljepila i time svjedočio što Bog oduvijek s nama želi kao istinski spasitelj, piše autor.

Sjedio je s grešnicima i blagovao s njima do mjere izazivanja prijezira koji su dolazili od religijskih pravednika i vršitelja Zakona. Čovjekovo dobro bilo je posvuda cilj njegova djelovanja. Zato je jasno da je blagoslov uvijek na strani onih koji se trude oko života, koji ne unose podjele i razdore, nego se skrbe oko slabih i zabludjelih na zajedničkom brodu čovječanstva.

Treća istina

Što je dakle Božji naum u sadašnjemu trenutku? Slavodobitni odgovori pojedinaca koje možemo čuti ili pročitati od početka širenja pandemije, nedvojbeno promašuju i osiromašuju razumijevanje Boga. Govor o Božjoj kazni spada u konfekcijske odgovore. Njime se može lako manipulirati strahovima, ranjivošću, slabošću, neznanjem i neizvjesnošću kojom su pogođeni ljudi našega vremena. U njima vidim, a ovime se razumljivo izlažem kritici, grčevito robovanje ideji Boga po mjeri unutarnjeg emotivnog krajolika propovjednika srditog Boga kojeg izvoze u digitalnom obliku kao klerikalni zabavljači na postkršćanskoj sceni svijeta.

Bog Isusa Krista, nasreću, nikada ne govori protiv ljudske pameti, a pametnima se lako dogodi da bistru vodu Evanđelja zamute nepametnim govorom o Bogu.

Istinski je odgovor jedino moguć u perspektivi vjere. Bog nas ne izbavlja iz problema zato što mu vjerujemo, nego nas vodi kroz probleme prema cilju životnog putovanja. Ne uskraćuje nam svoju svjetlost u sazrijevanju kroz bolne trenutke za koje bismo najradije htjeli da nas mimoiđu i zbog kojih nas sapinje strah, očaj, bijes, panika, neizvjesnost.

Nerazborito brbljanje o Božjoj kazni i plitko pozivanje na biblijska mjesta kao dokaze kojima se pandemija tumači kao Božja kazna znak je neevanđeoskog poimanja Boga

Nerazborito brbljanje o Božjoj kazni i plitko pozivanje na biblijska mjesta kao dokaze kojima se pandemija tumači kao Božja kazna znak je neevanđeoskog poimanja Boga. Ma koliko stanje bilo traumatično, ono u perspektivi vjere, unatoč našim strahovima, postaje izazov da molitvom i djelom nastojimo oko ostvarivanja Božjega kraljevstva u tim i takvim situacijama i kroz zajedničku bol postajemo više ljudi evanđeoskog srca, zaključuje don Ivica Huljev koji piše za Portal katoličkih teologa „Vjera i djela”, a najnovije u mjesečniku „Kana”.

Više je godina pisao meditaciju za nedjeljno evanđelje u katoličkom tjedniku „Glas Koncila” zajedno sa svojim subratom don Pavom Gospodnetićem iz Hvarske biskupije. Obojica u ovo vrijeme neugodnih okolnosti pokazuju koliko duboko i duhovno promišljaju kao pastiri Crkve našu vjerničku stvarnost i pomažu nositi se s njom. Autor je 2002. zaređen za svećenika. Služi je na Hvaru do 2013. kada seli na Vis, a od kolovoza 2019. preuzeo je službu župnika Pučišća i Pražnica na Braču.