Promišljanje fra Mate prenosimo u cijelosti:

“Kao svećeniku, nije mi draga kušnja svijeta i sve nedaće vezane uz ovu pandemiju, kao i uz sve druge pošasti, kao što je pandemija gladi, nepoštivanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti, pandemija nepravde… Teška mi je i kušnja neslavljenja mise s narodom, kao i svakog drugog oblika socijalnog distanciranja, jer čovjek je socijalno biće.

Ali, s druge strane u odredbi neslavljenja mise s narodom vidim i mogućnost velike obnove euharistijske vjere i naših vjerničkih zajednica. Često sam kroz svoj redovnički i svećenički život znao gledati primjere u kojima vjernici hrle na različite skupove, seminare, oblike pobožnosti, što po sebi može biti pomoć vjerničkom životu, ali pritom zanemarujući euharistijski život i euharistijsku vjeru.

Masa je primjera u kojima se biralo kuda ići na misu – jer je tamo cool i zanimljiv svećenik, a moj župnik je dosadan. Ili pak – jer tamo pjeva zbor mladih, a kod mene stare bake. Često se moglo čuti da je misa u mojoj župi dosadna. Često se odlazilo na molitve oslobođenja ili na polaganje ruku, a da se uopće nije smatralo važnim prvo misliti o odlasku na misu. Često se tako pričešćivalo s pojavama ili popratnim sadržajima, pa čak i svećenikom – jer taj je poseban – a ne s Kristom.

Vrijeme je da shvatimo poradi koga ili zbog čega idemo na misu i s kim ili s čim se u misi hranimo. Jer ne mogu shvatiti, npr. potrebu pijenja blagoslovljene vode, nakon što sam u misi primio Krista.

Braćo i sestre, vrijeme je da u odvojenosti napokon prigrlimo Krista i prvom misom upravo slavimo Krista i napokon primimo Krista u pričesti, ne birajući više kakvog Krista ja želim primiti, već primajući Krista kakvog je On, dajući sama sebe, nama dao.”