Savjet pripremio dr. sc. Mile Mamić.
Ni ime ni prezime toga velikoga hrvatskog kardinala i blaženika nije jednostavno: zanimljivo je s raznih gledišta, osobito s naglasnoga. U hrvatskom književnom jeziku ime bi bilo Àlōjzije. Naglasak je takav jer je nastao pomakom naglasnoga mjesta na početni slog. Na slogu ōj ostala je duljina jer je tu bio dugi naglasak. Taj slog i inače mora biti dug jer se iza samoglasnika o nalazi skupina suglasnika od kojih je barem jedan zvonačnik (sonant). Taj naglasak i duljina ostaje u svim padežima. Tako bi bilo i u imenu spomendana, blagdana Àlōjzijevo. I to bi Hrvatima ne-štokavcima bilo drukčije: Naglasak ne bi bio na prvom slogu, a umjesto duljine bio bi dugi naglasak: Alôjzijevo.
Prihvatimo li za nominativ Stepínac kao najčešći u današnjem hrvatskom jeziku, ostaje nam pitanje vokativa. Kako smo rekli, vokativ je Stȅpīnče ili Stepínac.
U prezimenu ćemo poći od genitiva: Stepínca. Tu mora biti dugi naglasak jer je iza njega suglasnička skupina barem s jednim zvonačnikom (sonantom). To je položajna duljina. Takav naglasak ostaje u svim daljnjim padežima osim u vokativu: dativ Stepíncu, akuzativ Stepínca, lokativ Stepíncu, instrumental Stepíncem. Vokativ: Stȅpīnče ili kao nominativ. A kakav je nominativ? Najčešće je Stepínac, ali je nekima kratki naglasak na slogu pi , bilo kratkosilazni, kratkouzlazni ili neki srednji, neutralni. U nominativu se umeće tzv. nepostojano ili blagoglasno a. Ispred njega možda je prvotno i bio kratki naglasak, kako neki i sad govore. Kad ispada to a, onda se pretposljednji slog po položaju produljuje, bilo da je naglašen ili ne. Moglo bi biti da je najčešći naglasak Stepínac nastao po analogiji s ostalim padežima bez nepostojanoga a. Prihvatimo li za nominativ Stepínac kao najčešći u današnjem hrvatskom jeziku, ostaje nam pitanje vokativa. Kako smo rekli, vokativ je Stȅpīnče ili Stepínac. Mnogi se predvoditelji bogoslužja zbune kad trebaju to prezime izgovoriti u zazivu: Blaženi Alojzije Stepinče! Priređivači obrednih knjiga opredijelili su se za oblik Ste-pin-če, pa neka se poslužitelji misle kako to izgovoriti. Naglasak Stȅpīnče bio bi hiperkorektan u hrvatskome književnom jeziku, ali rijetko ćemo to čuti. Kad je već zadan oblik Ste-pin-če, mnogi će reći Stepȋnče. A je li morao biti samo takav vokativ?
Pri odgovoru na to vrlo osjetljivo pitanje pomoći će nam usporedba sa sličnim prezimenima. Imamo u istom kraju prezime Putanec. (Vrlo je poznat jezikoslovac, onomastičar, etimolog, leksikograf Valentin Putanec. Imao sam sreću raditi s njim. On je bio jedan od dvoje intelektualaca u Grafičkom zavodu Hrvatske koji nisu htjeli potpisati peticiju za osudu Stepinca: njih dvoje i čistačice i kuharice!). Svi smo u Zavodu za (hrvatski) jezik njegovo prezime naglašavali Putánec (kao Stepínac). Ne bi nam palo na pamet zvati ga Pűtanče nego jednostavno: Gospodine Putánec! Iz istoga je kraja i jezikoslovac Stjepko Težak. Nitko ga nije oslovljavao sa gospodine Težače! Druga je stvar s prezimenom Gotovac ili Vrdoljak. Oni su iz kraja gdje je sasvim normalan vokativ Gotovče i Vrdoljače. Ali ni tu ne bi bilo neobično umjesto toga upotrijebiti vokativni oblik koji je jednak nominativu: Gospodine Gotovac! Gospodine Vrdoljak! Valjalo bi imati na umu i osjećajnu osjetljivost nositelja prezimena, pa i imena. Spomenimo i to da je „Dolina kardinala“ blizu povijesnoga grada Ozlja, gdje se je njegovao mješoviti tip hrvatskoga književnog jezika i gdje su se prožimala hrvatska narječja. Ne bi se moralo inzistirati na naglasnoj ni morfološkoj hiperkorektnosti, s naglasnim i morfološkim akrobacijama. S tim bi se zacijelo složili moji dragi učitelji Putanec i Težak, a i Stepinčevu bi uhu bilo milije: Blaženi (sveti) Alôjzije Stepínac! Moli za nas! Ali ako netko kaže poput mene i sasvim korektno: Blaženi (sveti) Àlōjzije Stȅpīnče! nemojte mu zamjeriti. Barem dopustimo da može i tako.