„Za vrijeme Drugog vatikanskog sabora stvorila se jedna grupa, jedan kružok, predstavnika raznih biskupskih konferencija koja je pratila rad Sabora. Jedan od ciljeva te grupe bio je predlagati, primijetiti. Karol Wojtila je predstavljao Biskupsku konferenciju Poljske a mene su naši hrvatski biskupi delegirali, ja sam tad bio pomoćni biskup, da predstavljam našu Biskupsku konferenciju. Djelovao je dosta suzdržano, šutljivo, ali je vrlo pažljivo, vrlo budno pratio rad i prijedloge grupe. Tako da smo se tu bolje upoznali. Moj prvi susret s njime nakon njegovog izbora za papu… on me tako zagrlio i povikao: ‘Vechio amico – Stari prijatelju!’ I poslije, kad god je netko iz Zadra došao k njemu ili spomenuo Zadar ili sv. Stošiju, uvijek je pitao ‘A nadbiskup Oblak?’ On je bio čovjek fenomenalnog pamćenja.”

Riječi su ovo zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka kojima je opisao susrete sa svetim papom Ivanom Pavlom drugim.

Mons. Marijan Oblak / foto: www.zadarskanadbiskupija.hr

Marijan Oblak rođen je na blagdan Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 1919. godine u Velom Ratu na Dugom otoku, u obitelji Ante Ivana i Marije Šimice rođene Uglešić. Zbog svoje pobožnosti, pojasnio je nadbiskupov nećak Ante Uglešić profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru, obitelj je dobila i nadimak.

„Zovemo se “Tubijini” po starozavjetnom proroku Tobiji, a inače većina u našoj obitelji su bili zvonari – sakristani. Moj pradjed, nadbiskupov stric, njega su zvali Pobožni, on je odgojio nadbiskupa Oblaka jer mu je kao malom djetetu umro otac. Naime, njegova majka tada se udala za brata svoga muža koji je također ostao udovac. Bila je to skromna obitelj koja je othranila, ne samo svoju djecu, već i dvoje djece iz zadarskog sirotišta. Obiteljsko prezime baštini po nadimku djedove obitelji “Oblakovi”. Izvorno je prezime bilo Grgin. Rodivši se kao nejako dijete, netom nakon poroda, odnesen je u župnu crkvu Sv. Ante Padovanskoga i kršten Marijinim imenom, prema blagdanu na koji je rođen. Dobio je i drugo ime Božo, jer su ga roditelji stavili pod Božju zaštitu. Još kao dijete pokazivao je izrazitu ljubav za Crkvu i u njemu se rađala želja za pastirskom službom. Okupljao je seosku djecu, oblačio bi odjeću nalik na svećeničku i “služio misu”. Nakon što je u rodnome mjestu završio osnovnu školu, župnik mu je napisao molbu za prijam u Biskupsko đačko sjemenište u Šibeniku, međutim, ona je odbijena. Kasnije je njegov sumještanin don Mate Garković (kasniji zadarski nadbiskup) napisao preporuku za njegov prijam i na ponovnu molbu ipak je njegova žarka želja bila uslišana.”

U Šibeniku je Marijan Oblak završio klasičnu gimnaziju, nakon čega se upisao na bogoslovni studij u Splitu koji je, u jeku II. svjetskog rata, dovršio u Đakovu. Šibenski biskup Jerolim Mileta zaredio ga je za svećenika u katedrali sv. Jakova u Šibeniku. Mladu misu slavio je u rodnom Velom Ratu, na Veliku Gospu, 1945. Ponosio se glagoljaškom tradicijom svojeg rodnog mjesta i liturgijskim pjevanjem rodne župe. Pastoralni suradnik u župi svete Stošije u Zadru, Branimir Buturić, porijeklom s Dugog Otoka, posvjedočio je koliko je rodni kraj ostavio traga u pastirskoj službi nadbiskupa Oblaka.

„Bavio sam se pjevanjem i pjevao u zboru. Kako sam znao kopirati napjeve iz mojeg mjesta Sali na Dugom Otoku, naročito poslanicu, mi smo je zvali „Pištula”, koja bi se pjevala na velikim svetkovinama, on je to toliko žarko volio i rekao mi je kad god je bila neka velika prigoda: ‘Gospon Brane, morate to otpjevati!’

Nakon ređenja i mlade mise šibenski je biskup Marijanu Oblaku povjerio službu odgojitelja u Biskupskom đačkom sjemeništu i vjeroučitelja na državnoj realnoj gimnaziji. Tog vremena prisjetio se najstariji umirovljeni svećenik u zadarskoj nadbiskupiji, don Milivoj Bolobanić.

„Bio sam sjemeništarac u sjemeništu u Šibeniku pa u Zadru i Marijan Oblak bio mi je odgojitelj. Bio je strog, tražio je disciplinu i bio je jako zahtjevan.”

U zadarskoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Marijan Oblak bio je nastavnik i umirovljenom biskupu Slobodanu Štambuku.

„U njemu sam gledao vrsnog profesora. Dan danas ono što znam malo francuskog trebam njemu zahvaliti. Bio je pedantan, htio je da đaci zaista nešto nauče, bio je profesor koji je znao tumačiti i bio je zahtjevan. Kao odgojitelj bio je dosta strog, to je bilo opće poznato. Bio je vrlo principijelan. Nikoga nije protežirao. Bio je osjetljiv na pravednost, a posebno na istinu koju bi đaci govorili. Očekivao je od svojih odgajanika da budu sutra svećenici koji neće biti bilo kakvi nego zaista kulturni, fini, dobro se odnositi jedan prema drugome i slično.”

U vrijeme dok je Marijan Oblak bio nastavnik u zadarskoj Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu, na kojem je 1955. diplomirao francuski i latinski jezik i hrvatski jezik i književnost. Poslan je na studij da bi mogao biti profesor u sjemeništu. Kada je otišao u mirovinu, počeo se intenzivno baviti pisanjem te je objavio više knjiga. Od osobitog značenja bilo mu je objavljivanje knjige o životu i djelu francuskog diplomata i akademika Paula Claudela, kojim se počeo baviti još od svojih studentskih dana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, što mu je bio i diplomski rad. Objavio je sveukupno sedam knjiga, uglavnom su to bile propovijedi.

1958. papa Pio XII. imenovao je Marijana Oblaka pomoćnim biskupom zadarskom nadbiskupu Mati Garkoviću. Za biskupa je zaređen u katedrali sv. Stošije u Zadru. U svoj biskupski grb ugradio je marijansko geslo pojašnjava don Josip Radojica Pinčić, župnik u katedrali u Zadru.

„Njegovo je geslo bilo ‘Cum Maria’ – ‘S Marijom’. Znamo da je Marija svo svoje pouzdanje stavila u Gospodina ‘Evo službenice Gospodnje neka mi bude po riječi Tvojoj!’ Tako pretpostavljam da je to bilo i njegovo da je sve stavio u ruke Gospodinove poput Marije.”

Nakon smrti nadbiskupa Mate Garkovića Marijan Oblak imenovan je apostolskim administratorom zadarske Nadbiskupije, a u službu nadbiskupa uveden je na blagdan sv. Stošije, 15. siječnja 1970. Nadbiskupski je poziv u mirnom ili nemirnom vremenu isti, u duhu svetog Pavla: ‘Nama je biti pastirima i djeliteljima svetih tajni bilo to zgodno ili nezgodno’, naglasio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Marijan Oblak posljednji je zadarski nadbiskup koji je primio od pape palij. Danas je to privilegij samo nadbiskupa metropolita. Nadbiskupijom je ravnao do umirovljenja 2. veljače 1996. Bila su to teška vremena, pojašnjava don Dario Tičić župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru, jer je nadbiskupiju trebalo graditi i fizički i duhovno.

„Često je išao po svijetu moliti i prositi pomoć za potrebe nadbiskupije, za obnovu katedrale i tolikih crkava, ali mu nije bilo teško jer je znao da radi za Božju stvar, za Crkvu Božju i za hrvatski narod.”

Marijan Oblak sudionik je II. vatikanskog sabora. Na Saboru je bio u radnoj grupi s tadašnjim krakowskim nadbiskupom Karolom Wojtylom, kasnijim papom Ivanom Pavlom II., s kojim ga je od tada povezivalo prijateljstvo. Neki od prijedloga nadbiskupa Marijana Oblaka ušli su na Drugom vatikanskom koncilu u saborske službene zaključke. Na njegov prijedlog došlo je i do važne promjene u liturgiji cijele Katoličke Crkve, pojašnjava don Josip Radojica Pinčić.

„Do Drugog vatikanskog koncila svećenik je na misi posebno molio „Oče naš“, a narod posebno. Na njegov prijedlog prihvaćeno je i ušlo u liturgiju cijele Katoličke Crkve da „Oče naš“ vjernici uvijek mole zajedno sa svećenikom, a na pjevanoj misi pjevaju gregorijanskim napjevom. I to je tako ostalo do dana današnjeg.”

Kakvo je bilo stanje u zadarskoj nadbiskupiji u vrijeme nadbiskupa Oblaka i kako se snalazio u post koncilskim previranjima u Crkvi pojašnjava zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

„Drugi vatikanski koncil je donio puno promjena, a Oblak je bio njegov sudionik. Trebalo je te odluke i dokumente koji su tamo doneseni prenijeti na teren. On je to uistinu dobro učinio. Imao je prekrasnu ekipu suradnika svećenika koji su u to post koncilsko vrijeme pokušali primijeniti ovdje na zadarskom području sve ono što je Drugi vatikanski koncil zaključio. U to vrijeme sam bio student u Splitu i neki profesori su nam govorili kako je uzor kako se ti dokumenti prevode i provode upravo u Zadru. Ali onda je došao šok i za nadbiskupa Oblaka i za Crkvu u Hrvata, a osobito za Zadarsku nadbiskupiju kad je određeni broj svećenika napustio svećeništvo. Mogu si misliti kako je tada bilo teško mojem predšasniku, drage uspomene Marijanu Oblaku. To je bila njegova velika rana i njegova teška muka kojom se nosio i nekako se, mogli bismo reći, isplivalo. To je bio jedan od najtežih udaraca na početku njegove biskupske službe.”

Nove Koncilske ideje bile su dobrodošle u Zadar, prisjeća se umirovljeni zadarski svećenik don Šime Perić.

„Stvari su otišle predaleko i ostao je svatko pri svojim čvrstim stavovima i došlo je do podijeljenosti i sukoba.”

Mladi nadbiskup Oblak morao je zabraniti mladim svećenicima profesorima zadarskog fakulteta zastupanje novih ideja u Crkvi, prisjeća se umirovljeni svećenik zadarske nadbiskupije don Milivoj Bolobanić.

„Morao je zauzeti jedan odlučan stav, jer to se tražilo od njega, a to je rezultiralo time da je dvadeset i devet mladih svećenika predvođenih profesorima, napustilo svećeništvo, a s njima su otišli i gotovo svi studenti zadarske bogoslovije. Mišljenja sam da je nadbiskup Oblak imao vrlo težak zadatak. Trebalo je mnogo napora da se stanje smiri i da vjernici koji su bili duboko povezani s ovim svećenicima prihvate novu situaciju koja je nastala odlaskom vrlo utjecajnih svećenika i profesora na bogosloviji u Zadru.”

Nadbiskup Oblak nerado je govorio o tome, prisjeća se njegov nećak profesor Ante Uglešić.

„Otprilike ovako je rekao: ‘Sinko, to je jedna od najtežih rana u mome životu. Kako se čovjek može osjećati kad odu tvoja djeca, jer ja sam sve njih doživljavao kao svoju djecu, kao mlađu i stariju braću, kad sam postao biskupom. Nije mi bilo jednostavno o tome donositi bilo kakvu odluku. O svemu postoji dokumentacija kako sam postupao prema pojedinom svećeniku i želio pomoći vratiti ga. Jesam li dobro učinio kako sam postupio, je li bilo preoštro, neka o tome sudi Bog. Mišljenja sam da nije tako bilo tko zna što bi danas bilo od Zadarske Crkve, koliko bi ih ostalo. Na kraju, sa svima njima sam se pomirio i komunicirali smo kasnije.’”

Teško je bilo to vrijeme pojašnjava i don Dario Tičić župnik zadarske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije.

„Osobno je govorio da je podnosio teške patnje i boli radi odlaska tolikog broja svećenika. To ga je boljelo kao biskupa ali je bio čvrst jer je znao da ako se neke stvari ne odrežu, kao i u medicini ako ne napravite radikalan zahvat, doći će do problema, do gangrene i nastupit će smrt. Tako je i on bio dosljedan.”

Kako je bilo rasti uz ujaka Marijana Oblaka, svećenika, biskupa pa nadbiskupa, prisjeća se nadbiskupov nećak profesor Ante Uglešić.

„Svake se godine kao svećenik, a kasnije i kao biskup i nadbiskup, odmarao u obiteljskoj kući u Velom Ratu na Dugom Otoku. Volio je prirodu, duge šetnje. Dok god je mogao nije palio ‘pentu’ kad bi išao na kupanje nego je veslao, jer volio je veslati. Do zadnjeg dana, par mjeseci prije smrti, odlazio je sa mnom na more i veslao mi je dok sam bacao mreže. I ono što je interesantno, uvijek kad je on bio u brodu sa mnom, je li to slučajno ili ne, ulovili smo jako puno ribe.”

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje: