Razlog našega redovitoga okupljanja na nedjeljnoj svetoj misi jest vjera u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće. Ipak, priznajmo samima sebi: to je tek teoretska formulacija koju lako možemo naučiti i prihvatiti kao nešto naučeno. Uvijek ćemo reći da dolazimo na svetu misu jer vjerujemo u Isusa Krista. Naravno, takav se odgovor očekuje od svih nas ovdje prisutnih. Nažalost, naša osobna vjera često ostaje negdje u zraku i nerijetko se možda i ne podudara s vjerom Crkve. „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino…“, kaže Isus, „rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“ Imaš li vjere? Pitaš li nekada samoga sebe koliko i kako vjeruješ? Možda je lako govoriti o vjeri kad je sve onako kako treba biti i kad ti je život lagodan. A je li to doista vjera? U što točno trebaš vjerovati ako ti je sve u životu dobro?

Potrebno je da kao vjernici uvijek radimo na sebi i svome rastu u vjeri. Kako odrastamo, mijenja se i naš pogled na svijet, mijenjaju se mnoge naše spoznaje i danas na mnoge stvari gledamo drukčije nego prije pet godina.

Tako i vjera zahtijeva određeni rast jer nam tek tada ona može dati novi pogled na smisao života. Na pitanje: „Imaš li vjere?“ svatko bi od nas sigurno odmah odgovorio: „Naravno da imam! Ja sam vjernik!“ Odmah ćemo refleksno zauzeti obrambeni stav, kao da nas je netko napao. „Kako se netko uopće usudi staviti u pitanje moju vjeru?“ A najčešće se skrivamo iza neoživljene vjere u Isusa Krista i svega što je on za nas učinio. Vjera uvijek dolazi na vidjelo u trenutku nekog snažnog i – gotovo redovito – negativnog životnog iskustva: osjećaj napuštenosti, neshvaćenosti, kad mislimo da su nas svi zaboravili i odbacili, kad otkrijemo da imamo neku tešku neizlječivu bolest, kad nam umre netko blizak i drag, pogotovo ako je netko umro u mlađoj životnoj dobi, itd. U takvim se trenutcima doista pokazuje imamo li vjere ili ne. Mnogi mjesecima ili godinama mole na određenu nakanu koju im Bog nikako ne uslišava i kažu da su zbog toga izgubili vjeru. Ljudski je boriti se za ono što imamo oko sebe i ne htjeti da ti to netko drugi oduzme, pogotovo kad se radi o osobama. Kako je teško kad osjetimo da gubimo dragu osobu, a istovremeno prepoznajemo vlastitu nemoć da u tome išta promijenimo. Upravo je to trenutak kad se naša vjera ispituje, odnosno kada ju trebamo znati ispravno formirati.

Naše je djelovanje često potaknuto ljubavlju prema samima sebi, ili – da se konkretnije izrazim – egoizmom i sebičnošću. Ako i svoju vjeru gradimo na tom iskustvu sebičnoga djelovanja, onda je jasno da će naša molitva uvijek biti usmjerena prema nama samima. Sve što želimo i za što molimo, sve to činimo jedino zbog sebe. Vjera u Isusa Krista ne ide u tome pravcu.

Prava vjera nikada nije zatvorena i usmjerena prema meni samome, nego otvorena prema Bogu, a samim time i prema drugima. Ispravna vjera spremna je na prihvaćanje onoga što ne očekujem, čak i onoga što uopće ne želim.

Ne bismo nikada trebali zaboraviti ono najvažnije: vjera u Isusa Krista nije usmjerena na ovozemaljski život i ne zaustavlja se na zemlji. Ona smjera u vječnost, prema Bogu. Zato jedna neuslišana molitva nije razlog da kažemo da smo zbog toga izgubili vjeru. Ako je tako, možemo se pomiriti s time da ju nikada nismo ni imali, jer vjerovali smo u sebe, a ne u Boga, a još manje smo vjerovali Bogu.

Bog zna što čini i zna zašto nam daje određena iskustva kroz koja moramo proći. Vjera se tako gradi na iskustvu. Ona je potpuno praktična stvar. I zato kao pravi vjernik u određenoj životnoj situaciji možeš samo reći: „Vjerujem da Bog upravlja ovim svijetom i mojim životom i da je ovo iskustvo kroz koje trenutno prolazim za mene kao vjernika izgrađujuće. Moj se život ne zaustavlja ni nakon ovoga iskustva ni nakon moje vlastite smrti. Za mene je život Krist, umrli i uskrsnuli. To je ono u što vjerujem.“

Ako se ne budemo trudili svjesno živjeti u vjeri, onda ćemo na svetu misu i dalje dolaziti da bismo je „odradili“, da bismo ispoštovali treću Božju zapovijed pa da ne moramo ispovijedati grijeh propusta, da bismo ispunili svoje vrijeme, ili da bismo tek zadovoljili našu vjersku tradiciju. Ako je tako, onda će naš odgovor: „Ja sam vjernik!“ biti doista tek naučena teoretska formulacija, koja je zapravo u samoj sebi potpuno prazna i beskorisna.

Nitko nas u Crkvi ne traži da dajemo točne odgovore na postavljena pitanja da bismo time sve zadovoljili. To ni samome Bogu nije važno. Bitno je tko si ti, i jesi li u pravoj vjeri doista prihvatio Isusa Krista kao model vlastita života! Zato neka i na tvojim usnama bude molitva apostola: „Umnoži nam vjeru!“ Vjera je praktična stvar koja se gradi na iskustvu živoga Boga. Želim vam svima da rastete u istinskoj vjeri! 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.