Dr. sc. Iris Biškupić Bašić / Foto: Goran Stanzl / PIXSELLO umijeću izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja razgovarali smo s muzejskom savjetnicom u Etnografskom muzeju u Zagrebu te voditeljicom Zbirke igračaka dr. sc. Iris Biškupić Bašić.

Na koje točno igračke mislimo kad kažemo ‘hrvatske tradicijske igračke’?

Mislim da će odmah svi čitatelji pomisliti na leptiriće ili ptice, u Dalmaciji bi rekli tić koji klepeće. Riječ je o onoj ptici koju dijete gura štapom i onda ona lupa krilima, šarena je i vesela ili možda na drvenog konjića koji može imati kočiju, mljekarska kola ili kola za sijeno. Imamo i šareni dječji namještaj, komode, ormariće, kuhinjske ormare, krevetiće ili zipke… To su igračke koje će svakog čitatelja prvo asocirati na te tradicijske igračke.

Foto: Duško Jaramaz / PIXSELL

Velik dio tih igračaka čuva Zbirka igračaka Etnografskog muzeja u Zagrebu. Što posjetitelji mogu vidjeti kad dođu u Muzej?

U toj zbirci čuvaju se tradicijske dječje igračke, ne samo hrvatske nego i iz drugih europskih zemalja koje su u Etnografski muzej dolazile od 1919. godine do danas. Danas ta zbirka broji 1134 predmeta. Ja sam ju podijelila u četiri segmenta: igračke koje su izrađivala djeca sama, igračke koje su izrađivali odrasli ukućani za svoju djecu, igračke koje su nastajale organizirano u pojedinim selima i igračke iz ostalih europskih centara.

Možete li nam izdvojiti neke igračke iz Zbirke koje imaju posebnu vrijednost?

Možda nema smisla govoriti o materijalnoj vrijednosti jer sve su to mali predmeti iz naše narodne baštine, ali svaki predmet za sebe je jako vrijedan jer on govori o jednom vremenu, o ljudima koji su ga izrađivali ili su se njime igrali. Naša najstarija igračka u Zbirci je jedna zipkica iz Letovanića koja je došla nakon otvorenja Muzeja u naš fundus. Zabilježeno je da je ona nastala 1840. godine. Napravio ju je jedan otac za svoju kćer od hrastovog drveta, a ukrašena je paljenjem drvene površine.

Velik dio svog profesionalnog rada posvetili ste tradicionalnim dječjim igračkama. Kada su Vas i čime osvojile?

Mene su osvojile već kao malo dijete jer mi smo često išli u Mariju Bistricu s roditeljima. Naravno, tamo su se te dječje igračke prodavale i ja sam kao mala dobivala igračke koje su se radile na Lazu, Tugonici, Mariji Bistrici i rasla sam s takvim igračkama. Roditelji su ti koji usmjeravaju svoju djecu. Škole i vrtići mogu pomagati u odgoju, ali roditelji su ti koji usmjeravaju svoju djecu. Mi kao Etnografski muzej imamo akciju ‘Dajmo djeci korijene i krila’ koju vodi kolegica Mirjana Drobina od 2013. godine. Gostovali smo u 115 vrtića diljem Hrvatske. Uključene su i županije, gradovi i Hrvatska gospodarska komora. Majstori izrađuju tradicijske dječje igračke, a mi pomažemo da one dođu do najmlađih koji se onda susreću i igraju s njima.

Foto: Etnografski muzej Zagreb

Kako današnja djeca prihvaćaju tradicijske igračke?

Izvrsno! Čovjek bi pomislio da danas uz virtualne igrice, na mobitelima i tabletima, djeca nisu zainteresirana za drvene igračke, ali to nije tako. Djeca su vrlo taktilna, vole predmet. Naše su igračke drvene i one su živopisno oslikane i bude maštu kod djece. Uz to, naši majstori se jako trude svaku tu igračku napraviti zanimljivom; ona se može gurati, vući, ima kotačiće, klepeće, lupa, vrti se… Zanimljiva je i budi maštu.

U svom etnološkom radu imali ste prilike upoznati majstore, ljude koji izrađuju igračke, a taj rad trajno ostaje zabilježen i u Vašoj knjizi Zbirka tradicijskih dječjih igračaka? Kakva su Vam iskustva s tih susreta?

Ja se dugi niz godina bavim baš tom temom jer sam kao etnolog i proučavajući literaturu shvatila da se tom temom nije nitko bavio, osim sporadično u nekim tekstovima, a smatrala sam da igračke zavrjeđuju veću pažnju. Imala sam sreću da kada sam se zaposlila u Etnografskom muzeju je postojala Zbirka igračaka i da sam ju mogla preuzeti, baviti se njom i proširiti taj dio fundusa. Moram reći da jako volim terenski rad jer je to polazište. Mi kao etnolozi samo od sjedenja u ustanovi nemamo ništa. Možemo mi obraditi građu koju čuvamo, možemo čitati literaturu, ali mi smo ti koji moramo raditi na terenu i koji moramo pisati i donositi nove podatke. I upravo taj rad na terenu kad se susrećemo s ljudima, kada vidimo kako rade, dišu, razmišljaju, na koji način nešto stvaraju, kakav imaju kontakt i odjek kod korisnika, ljudi koji to kupuju, to je nešto što čini kompletan rad. Čovjek može puno toga na terenu saznati i meni je nit vodilja bila da ostanu trajno zabilježeni svi ili većina ljudi koji su radili igračke. Puno sam radila u arhivima i ovom prilikom zahvaljujem kolegama iz Hrvatskog državnog arhiva Split i Zagreb jer su mi pomogli da dođem do fantastičnih podataka koji su mi proširili moje spoznaje o postojanju i nastanku dječjih igračaka u Zelovu, selu u Dalmatinskoj zagori. Bez takvog rada ne može se zaokružiti ova tema. Upravo rad na terenu omogućava da vidimo čovjeka koji radi i vidimo kako nastaje igračka. Mi kad vidimo predmet ne promišljamo da je to netko morao napraviti, a to majstori rade rukama. Sve te igračke koje danas možemo vidjeti na proštenjima, sajmovima ili trgovinama rukom su rađene, rukom oslikavane, svaka je unikatna i svaka je jedinstvena.

Koliko ljudi danas izrađuje tradicijske dječje igračke?

Nema ih puno. Moram iskreno reći ovako: selo Vidovec koje je prigorsko selo, nedaleko od Zagreba, 14 kilometara od Trga bana Jelačića je od 19. stoljeća do 50-ih godina prošlog stoljeća izrađivalo igračke, u selu Zelovo u Dalmatinskoj zagori nedaleko od Sinja posljednji majstor prestao je raditi 2000. godine. Igračke se izrađuju još samo u Hrvatskom zagorju u selima: Laz Bistrički, Laz Stubički, Gornja Stubica, Marija Bistrica, Tugonica i Turnišće. Ti lokaliteti su sela u kojima se živjelo teško i skromno i ljudi su igračkama pokušavali pomoći sebi da bolje žive i da opstanu. Sva su ta sela na hodočasničkom putu prema svetištima, ili prema Gospi Sinjskoj u Sinju ili prema Mariji Bistrici i logično je da se umijeće izrade igračaka razvilo upravo tamo. Danas je umijeće izrade opstalo samo na lokalitetu u Hrvatskom zagorju i zato smo samo taj lokalitet mogli upisati na UNESCO-ovu Listu jer samo ono dobro koje još živi može biti upisano kao svjetska baština. Nažalost, u tim selima ima malo ljudi koji izrađuju igračke i pretežno je riječ o starijem stanovništvu ili pak o mlađim ljudima koji uz svoj posao dodatno izrađuju igračke. Mislim da je na državi, lokalnoj zajednici, županijama i gradovima da pomognu općenito tradicijskim obrtima, pa i majstorima koji izrađuju igračke, da ih na neki način potaknu, bilo financijskim olakšicama ili nekom drugom vrstom pomoći. Te mlade ljude koji znaju raditi treba potaknuti jer oni oduvijek žive s time i to nose u sebi, a na taj način će i to naše kulturno dobro, koje je toliko vrijedno, opstati i još će se dugi niz generacija moći igrati igračkama.

Foto: Etnografski muzej Zagreb

Tko najčešće izrađuje igračke i tko ih oslikava?

Najčešće su te igračke (konjiće, ptičice, svirale, razna prometala) izrađivali muškarci. Oni su dovozili i obrađivali drvo iz obližnjih šuma, a žene su ih oslikavale. Tamo gdje nema žena ponekad igračke oslikavaju i muškarci. Svaka ruka, svaki čovjek daje ono nešto svoje. Ako smo poznavatelji, točno možemo vidjeti tko je oslikavao koju igračku i upravo je u tome njihova ljepota. Muškarci su, u dogovoru sa ženama, znali prilagođavati igračke. Primjerice, djevojčicama su u nekome trenutku zipkice postale premalene jer su dobile barbike pa je onda ružičasta boja u jednom trenutku postala jako popularna itd. Kada sam čitala dokumente iz Zadruge Vidovec koja je osnovana 1932. godine doznala sam da nisu imali struju i da su svu obradu drveta morali raditi ručno. S dolaskom struje uveli su pile koje su im malo ubrzale rad. Majstori i danas u grubo obrade drvo uz pomoć strojeva, a kasnije samu formu oblikuju korištenjem nožića.

Ima li među mladim ljudima interesa za nastaviti tradiciju svojih obitelji?

Pa ima. Imamo nekoliko obitelji baš mladih ljudi kao npr. obitelj Lovre Fijana. On i njegova supruga Ivana Šuštić su u Mariji Bistrici i jako lijepo rade i trude se. Možda je vrijedno spomenuti i srednju generaciju koja je možda najagilnija: obitelj Cesar, Ivica Mesar koji je jako aktivan i obilazi svoje starije sumještane i majstore i pomaže im, zatim obitelj Hrastović, Mikuš, Topolovec… Ima ljudi koji rade i koji se još uvijek trude da opstane taj posao.

Obrtnici, Lovro Fijan i Ivana Šuštic bave se proizvodnjom tradicionalnih drvenih igračaka. Foto: Robert Anić / PIXSELL

Znači li to da je budućnost izrade tradicijskih igračaka sigurna?

Jako mi je teško to reći. Ja se nadam. Želja je i meni i mojim kolegama etnolozima, kolegama iz Etnografskog muzeja, da na neki način progovarajući o tim temama potičemo i javnost i odgovorne strukture da pomognu opstanku naše baštine. Ja se nadam da će opstati i ovo umijeće izrade igračaka, ali i da će se probuditi u nekim centrima u kojima ga više nema. Vraćam se na selo Zelovo u Dalmatinskoj zagori gdje je Ante Delaš izrađivao krasne igračke koje se nalaze i u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Splitu i Makarskoj. Njegova obitelj je nastavila s radom i Jakov Delaš je bio posljednji Delaš kojeg sam zabilježila i koji je radio igračke. Njegov sin također zna raditi, ali kaže da sada radi neke druge poslove i nema vremena. Mislim da kada bi ga netko potaknuo, možda bi i dalje radio. Hoću reći da ne smijemo gubiti nadu i da bismo na neki način trebali pomoći tim ljudima da nastave sa svojim umijećem i da ga prenose na mlađe generacije.

Koliko se institucije brinu i brinu li se dovoljno o zaštiti toga nematerijalnog kulturnog dobra?

Jako puno kontaktiram i surađujem s kolegama iz Ministarstva kulture i upravo je Ministarstvo jako puno napravilo i za očuvanje obrta, nematerijalne baštine i tradicije i to ne samo upisom na nacionalni i na UNESCO-ov popis. Na tom potonjem imamo već 17 upisanih dobara. Nije jednostavno konkurirati u svijetu i Ministarstvo ulaže velike napore sa svojim konzervatorima, stručnim ljudima na terenu, etnolozima. Na području kojim se ja bavim, jako puno se vodi brige o nematerijalnoj baštini, ali, nažalost, to još uvijek nije dovoljno.

Dr. sc. Iris Biškupić Bašić / Foto: Duško Jaramaz / PIXSELL

Emisiju Kulturni biseri Hrvatske poslušajte ovdje: