S dragom osobom, dobrim prijateljem, susjedom ili poznanikom, osobom u koju imamo povjerenje, pred kojom možemo do kraja biti iskreni, s kojom možemo podijeliti radosti i teškoće – s takvom se osobom želimo i nastojimo češće susresti, popričati, podijeliti doživljeno, zatražiti savjet, zamoliti pomoć ili podršku. Tako biva u našem ljudskom životu.

A kako je u našem vjerničkom životu? Jesmo li, kao vjernici, željni susreta s najdražom osobom, najvećim prijateljem čovjeka i svakoga od nas, Onim pred kojega zaista možemo doći onakvi kakvi jesmo, a da nas On uvijek ljubi? Čeznemo li za susretom s Bogom, našim Ocem? Jesmo li dostatno svjesni da od takvih susreta živimo, da rastemo do punine ljudskosti kao Očevi sinovi i kćeri, Isusovi učenici?

Moliti znači upravo to: susretati se, komunicirati, razgovarati, iskreno prijateljevati s Bogom u redovitosti života.

Bog, naš Otac, uvijek nam ide ususret. U njega je prvotna inicijativa. Prihvaćamo li mi ono tiho, nenametljivo, a ustrajno prilaženje Boga nama, onu nikada bučnu, a redovitu komunikaciju, razgovor s njim kao svojim Ocem, one susrete koji se ostvaruju po molitvi?

Često ćemo sami priznati: Nisam redovito molio… Rijetko sam molio… Premalo sam molio… Time priznajem kako nisam bio osjetljiv na komunikaciju s Bogom, nisam imao vremena za njega i prijateljevanje s njim, nisam ga doživljavao kao svoga nenametljivoga, ali istinskoga životnoga suputnika, nisam bio željan susreta s njim, „od kojega je sve i po kojemu je sve“, koji je u Isusu sav za nas, za svakoga čovjeka, za naše spasenje.

Moliti znači upravo to: susretati se, komunicirati, razgovarati, iskreno prijateljevati s Bogom u redovitosti života. Da, u redovitosti života. A mi mu pristupamo tek kad smo u potrebi, kad sebično tražimo nešto od njega, kad nas obuzme neko posebno raspoloženje.

Kršćanin je osoba koja moli, koja se prepoznaje po molitvi. Neki kažu: kako molimo, tako i živimo. Molitva je izričaj žive vjere, da čovjek ima srce upravljeno, otvoreno Bogu. Vjera potiče neprestanu otvorenost srca Bogu, našem Ocu. Pa i kad smo kušani, kad smo neraspoloženi, kad nam ne ide u životu, kad smo u krizi. Svakim iskrenim otvaranjem srca Bogu, u svakom našem stanju, naša vjera raste, očvršćuje. Stari su Oci govorili da je molitva uzdignuće srca k Bogu. Molitvom izričemo sebe pred Bogom; u njoj nas još više Bog obasjava svjetlom svoga lica, pohađa svojom ljubavlju i milosrđem.

Potrebno je zastati usred gužve života i u buci i strci svakodnevice čuti: „Ja stojim na vratima i kucam. Blago onom tko mi otvori vrata…“ O, kako je, braćo i sestre, zato dragocjeno otvoriti Bogu vrata svoga srca u molitvi!

Jedna naša suvremenica, Alexis Carrel, napisa: „Molitvom čovjek ide k Bogu i Bog ulazi u čovjeka. Moliti izgleda nezamislivo u našem vremenu. Ali, ne moramo molitvu gledati kao jedan čin kojemu se samo povjeravaju oni nesigurna duha, prosjaci ili nevaljalci. Zapravo, moliti danas nije sramotnije nego piti ili disati. Čovjek je potreban Boga, kao što je potreban kisika.“ Znamo da su zato neki duhovni velikani i govorili da je molitva disanje duše.

Dobro je onda u ovom vremenu odmora tijela i duha promisliti o sebi, svom odnosu prema Bogu, svom molitvenom životu, svom molitvenom stavu pred Bogom. Današnja nas Božja riječ na to poziva.

Molitva, prije nego što iziskuje naš trud, predstavlja dar Božji. Bog je uvijek željan susreta s nama. On mu se raduje, on ga iščekuje, no nikada nije nasilan. Potiče ga u nama titrajima svoga Duha ljubavi. To je pokazao u Isusu, svom Sinu i našem Učitelju. Bog u molitivi stupa u akciju za čovjeka, za svakoga od nas. Dakako, potrebno je zastati usred gužve života i u buci i strci svakodnevice čuti: „Ja stojim na vratima i kucam. Blago onom tko mi otvori vrata…“ O, kako je, braćo i sestre, zato dragocjeno otvoriti Bogu vrata svoga srca u molitvi!

Budući da je imao veliku vjeru, vjeru djeteta pred Ocem, Abraham je bio veliki molitelj i prijatelj Božji. On je primjer kako molitve pobožnih spašavaju ljude, pomažu tolikima, „diraju“ samo Božje srce…

Za uzor nam je u prvom čitanju dan pobožni Abraham, koji se Bogu obraća krajnje povjerljivo i iskreno. Ne iznosi svoje potrebe, nego moli za druge, za ljude u velikoj nevolji, nadasve za nevine u gradu. Moli za njihovo spasenje. Preporučuje Bogu njih i nevolju koja im prijeti, a nedužni su. S Bogom se na neki način cjenka, proseći u Njega smilovanje. Abraham je umilno uporan u molitvi: „… ma, Gospodine, bude li pedeset, poštedi…“

Abraham nas uči kako u poniznosti stajati pred Bogom, graditi intimnu povezanost s njim u molitvi, zauzimati se za svoje bližnje i njihove potrebe, te biti uporan u kucanju na Božje srce. Budući da je imao veliku vjeru, vjeru djeteta pred Ocem, Abraham je bio veliki molitelj i prijatelj Božji. On je primjer kako molitve pobožnih spašavaju ljude, pomažu tolikima, „diraju“ samo Božje srce…

Tako je dobro da i među nama, Isusovim sljedbenicima, uvijek ima revnih duša koje će iskreno, s puno ljubavi, moliti za druge, zagovarati svoje drage, zagovarati za naš narod, iznositi Bogu potrebe svih koji su u nevolji. Mogu li ja kao kršćanin biti takav pred Bogom?

Mi često molimo za nešto i već smo nestrpljivi što Bog ne uslišava, već sumnjamo u postignuće moljenoga.

Odgajajući svoje učenike za prave sljedbenike, Isus ih danas uči moliti. I nas s njima. No, najprije uočimo kako Isus srdačno moli, sinovski pristupa i razgovara sa svojim Ocem. Tako je molio da su učenici zahvaćeni njegovim načinom, te sami traže da ih nauči moliti. Isusova je molitva uvijek privlačna, „zarazna“ za učenike. Ona pobuđuje u njima, u nama, želju da tako molimo.

Koliko Isusov način, Isusov pristup danas, braćo i sestre, nadahnjuje našu molitvu? Učimo od Isusa. Njegova škola je nadasve škola molitve, škola slušanja Boga, našega Oca.

Molitva Očenaša dana nam je kao primjer molitve. Ona nas uči kako djetinjim raspoloženjem pristupati Ocu, uvijek u povjerenju, slavljanju, predanju, prošnji.

Na pouku što moliti, Isus nadovezuje poziv na upornu, ustrajnu molitvu, molitvu koja nije dosađivanje, nego pouzdanje: „Ištite… tražite… kucajte…“ Mi često molimo za nešto i već smo nestrpljivi što Bog ne uslišava, već sumnjamo u postignuće moljenoga. Htjeli bismo da Bog poput automata ili servisa na naš pritisak odgovara. Puno puta zaista nismo strpljivi, ustrajni molitelji. I premalo vjerujemo da kad Bog daje, ne daje na mjeru i ne daje bilo što: „Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu…“ Dakle, Otac nam daje i svoga Duha, u kojem onda možemo moliti „što valja i kako treba“, Duha koji moli u nama, koji zaziva: „Abba! Oče!“

Naučimo se zato, braćo i sestre, prvenstveno moliti za dar Duha Svetoga. Po njemu ćemo znati i pravo moliti, kako je Isus činio i kako nas je učio, a i evanđeoski živjeti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Naslovnica Vjesnik srpanj/2019