Budi dio naše mreže

Što se događalo u Vukovaru nakon što su utihnule sirene i prestale padati granate? Gdje čovjek pronalazi snagu za suočavanje s gubitkom najmilijih? O tome je u programu Hrvatskoga katoličkog radija svjedočila Irena Kačić, supruga i majka vukovarskih heroja.

/ iđ

Priča Irene Kačić duboko je utkana u povijest obrane Vukovara. Njezin suprug Petar poginuo je braneći grad, a njihov sin Igor sa samo 16 godina postao je najmlađa žrtva Ovčare. U razgovoru s urednicom i voditeljicom Helenom Anušić prisjetila se ratnih dana, života u skloništu, gubitka supruga i sina te progovorila o vjeri i oprostu.

Posljednji dani obrane Vukovara

Prisjećajući se posljednjih dana obrane Vukovara, Kačić je istaknula kako se 18. studenoga obilježava kao dan pada Vukovara, ali da su se ratna događanja u gradu nastavila i sljedećih dana.

„Osamnaestoga studenoga pala je Mitnica i predali su se branitelji s Mitnice. Devetnaestoga studenoga još smo bili u skloništu, a onda smo ga morali napustiti. Krenuli smo prema vukovarskoj bolnici i ondje smo saznali da moramo ići u Velepromet, da ne možemo ostati u bolnici, da svi moraju čekati kamione. Međutim, dr. Bosanac pozvala nas je da ostanemo dolje u podrumu, gdje su bili ranjenici, i tako smo ostali u bolnici. Mi smo 20. studenoga napustili Vukovar. Devetnaestoga je palo Borovo, a dvadesetoga je bio kraj“, prisjetila se Kačić.

Svaki put kada bi otišao na dežurstvo, razmišljali smo hoće li se vratiti

Govoreći o uključivanju supruga Petra u obranu Vukovara, istaknula je kako je od samoga početka odlazio na straže i svakodnevno dežurao. Za nju je to već bio početak ratnih događanja.

„Strah je, naravno, postojao jer smo živjeli dvjestotinjak metara od vojarne, a u vojarni su bili ukopani tenkovi koji su bili okrenuti prema cesti. Bili su to lipanj i srpanj, a mi smo još uvijek svakodnevno išli na posao i prolazili tom cestom do grada. Svaki put kada bi otišao na dežurstvo, razmišljali smo hoće li se vratiti.“

Na pitanje jesu li uopće mogli naslutiti razmjere žrtve koju će podnijeti, odgovorila je kako o tome nisu razmišljali.

„Znali smo da će biti rat, znali smo da je rat, znali smo da se može poginuti, ali ipak smo mislili da se to nama neće dogoditi.“

Mali dupin kao uspomena na sina

S posebnom je toplinom govorila o svojem sinu Igoru, njegovim sposobnostima i uspomenama koje na njega čuva.

„Igor je bio poseban, bio je uspješan učenik. Sve što ste mu dali da napravi, on je napravio. Iz toga je upravo proizišao i jedan mali dupin koji je izradio dok smo još bili u podrumu naše zgrade.“

Upravo je taj mali dupin jedna od rijetkih stvari koje je nakon identifikacije sina ponijela sa sobom.

„To je jedino što sam uzela kada sam bila na identifikaciji, sve drugo ostalo je s njim. Uzela sam samo toga malog dupina i privjesak s lančića na kojem je pisalo Igor.“

Priča o Igoru danas pronalazi put i do novih naraštaja. Kačić je govorila o inicijativi profesorice iz Darde koja je njegovu priču odlučila približiti učenicima.

„Profesorica iz Darde prvo je napravila igrokaz, nakon toga je na računalu napravila priču koju je prvo poslala nama da je vidimo, da se s njom složimo i odobrimo je. Onda smo došli na ideju da napravimo knjižicu. Ona je sada u pripremi i bit će podijeljena školama pa ćemo vidjeti kakva će biti reakcija.“

Dodala je kako su inicijativu podržali u Vukovaru i Dardi te da će knjižicu predati 23. studenoga.

Ovčara/ Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Snagu smo pronalazili jedni u drugima

Govoreći o životu u ratnom Vukovaru i snazi koju je kao supruga i majka morala pronalaziti u teškim okolnostima, prisjetila se 15. rujna, kada je njihova obitelj morala napustiti stan.

„Kako je naš stan bio pogođen, morali smo ga napustiti i otišli smo u sklonište u središtu grada. Kada ste ondje s mnoštvom majki i djece, nalazite snagu kada ih vidite i znate da niste jedini. A kada niste jedini, onda imate s kim podijeliti strahove i ono što osjećate.“

Unatoč vlastitim strahovima, majke su nastojale zaštititi djecu od strahota kojima su svakodnevno bile izložene.

„Dječica nisu ni shvaćala što se događa, a mi smo nastojali da ona to ne osjete toliko. Tu je zapravo bila ta snaga.“

Veliku potporu pronalazila je i u svojoj djeci. Igor i Silvija imali su šesnaest, a Sandra osamnaest godina. Suprug joj se, kako je kazala, redovito javljao sve do svoje pogibije.

Nismo imali vremena žalovati

Na pitanje je li se kao vjernica u trenucima velikih gubitaka pitala: „Bože, zašto?“, Kačić se prisjetila pogibije supruga Petra.

„Kada je suprug poginuo, bio je rat. Svakodnevno su ginuli i bili ranjavani branitelji, tako da je to, ne mogu reći bilo normalno, ali bio je rat. On je čak nekoliko dana prije bio ranjen, ali nije mogao biti u skloništu. Otišao je na prvu crtu kada su mu dečki donijeli motorolu da čuje što se događa na položaju.“

Tijekom jedne akcije Petar je pogođen. Prevezen je u vukovarsku bolnicu, gdje ga je liječnik Juraj Njavro pokušao operirati, no nije ga uspio spasiti.

„To je bio težak trenutak, pogotovo kada sam to morala priopćiti svojoj djeci. Igor je već čuo za to, samo mi nije htio reći. Kada su službeno došli javiti, onda smo saznali.“

Usred ratnih strahota nije bilo vremena ni za žalovanje. Svaki novi dan donosio je neizvjesnost i borbu za preživljavanje.

„To je bio trenutak koji nam je jako teško pao, ali mi nismo imali vremena žalovati jer si morao razmišljati kako ćeš živjeti i preživjeti sutra.“

Nikada nisu znali tko bi mogao ući u sklonište i ugroziti njihove živote. Među onima koji su čuvali sklonište bio je i njezin šesnaestogodišnji Igor.

„Imali smo neku sigurnost, ali bilo je teško u tim trenucima. Dijelio si sudbinu s drugima, stalno si razmišljao što će biti sutra, dokad će sve to trajati.“

Granate su neprestano padale, a iz skloništa su mogli čuti granatiranje okolnih zgrada. Nakon što su zapaljeni stanovi na Olajnici, u njihovo su sklonište pristigli novi ljudi.

Kačić se prisjetila i dolaska obitelji srpske nacionalnosti, od kojih su se, prema njezinu svjedočanstvu, neke ružno ponijele prema onima koji su već boravili u skloništu.

„Mi smo ih primili kao što smo primili sve druge. Već tada nije bilo hrane, jeli smo ono što smo imali.“

Ipak, jedan od najtežih trenutaka bio je onaj u kojem su morali napustiti sklonište, a potom i voljeni grad.

„Pitali smo se zašto je toliko vremena prošlo da bismo mi sada trebali napustiti Vukovar. Zašto se to moralo dogoditi? Međutim, odgovor baš i nismo dobili.“

Ovčara/Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Molili smo krunicu, to nas je nekako držalo

Osvrćući se na ulogu vjere u životu svoje obitelji, Kačić je istaknula kako su i prije rata bili vjernici, iako nisu toliko često odlazili u crkvu.

„Slavili smo blagdane, čak smo slavili i naše i pravoslavne blagdane jer smo se zajedno družili. U zgradi u kojoj sam živjela bilo je mješovito stanovništvo, tako da tu čak nije bilo razlike.“

U Boga su, kazala je, uvijek vjerovali i pouzdavali se u njegovu pomoć.

Božju blizinu posebno je prepoznala u trenutku kada ih je liječnica Vesna Bosanac pozvala da ostanu u podrumu vukovarske bolnice.

„U Boga smo uvijek vjerovali, vjerovali smo da će nam pomoći ako bude trebalo, a meni je dokaz da je Bog bio uz nas upravo trenutak kada nas je dr. Bosanac pozvala da ostanemo u bolnici, da ne idemo u Velepromet. Ne smijem zamisliti što bi se dogodilo meni i mojim kćerima da smo završile u Veleprometu, ali, nažalost, Igor je morao otići.“

U trenucima straha, neizvjesnosti i iščekivanja snagu su pronalazili i u zajedničkoj molitvi.

„Mi smo svaku večer u skloništu molili. Čak je i na radiju bila molitva koju smo uvijek slušali i pratili. Molili smo krunicu, to nas je nekako držalo.“

Oprostila sam da meni bude lakše u srcu

Nakon svega što je proživjela, gubitka supruga i sina te strahota kojima je svjedočila, Irena Kačić progovorila je i o oprostu.

„Vjera nas uči da moramo oprostiti i da trebamo ljubiti one koji su nam učinili zlo. Baš da živim u ljubavi s njima – ne, ali oprostila sam da meni bude lakše u srcu.“

Osvrnula se i na teškoću opraštanja onima koji se nisu pokajali niti su zatražili oprost. Govoreći o vlastitom putu prema oprostu, posvjedočila je kako je svoj mir pronašla nakon što je doznala sudbinu sina i dostojno ga pokopala.

„Mir u svojem srcu pronašla sam pogotovo u trenutku kada sam pronašla Igora. Kada smo ga identificirali i pokopali, to je bio trenutak kada sam pronašla svoj mir i trenutak kada sam mogla oprostiti“, zaključila je Irena Kačić.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja