Koji je službeni stav Katoličke Crkve o svećenicima koji imaju istospolne sklonosti? Može li muškarac s istospolnim sklonostima biti zaređen za svećenika?

Priprema za svećeništvo, kao što je to i u redovništvu, podrazumijeva proces formacije. Crkva formaciji, osobito proteklih godina, zaista pridaje veliku pažnju, još od Drugoga vatikanskog koncila, od pape Ivana Pavla II. do danas. Nije da se prije nije o tome govorilo, ali od tada imamo jasnije govore o tome, kao i dokumente koji se odnose na jasne smjernice za kandidate koji pristupaju bogosloviji, odnosno za one koji ulaze u proces formacije za svećeništvo ili redovništvo.

Vrijedi ovdje spomenuti dokument Optatam totius, kao i temeljni dokument Ratio fundamentalis, koji je posvećen upravo formaciji svećeničkih kandidata. Godine 2005. Kongregacija za katolički odgoj donosi dokument, koji potpisuje papa Benedikt XVI., koji je naslovljen Naputak o kriterijima za razlučivanje zvanja osoba s homoseksualnim sklonostima u pogledu njihova pripuštanja u sjemenište i primanja svetih redova.

Ne smijemo poistovjetiti osobu i čin, odnosno način života.

Dakle, Crkva po tom pitanju ima veoma jasne odgovore, duboko poštujući spomenute osobe. Ne smijemo poistovjetiti osobu i čin, odnosno način života.

Ono što uvijek vrijedi isticati jest da Crkva, utemeljena na evanđelju i pogledu na čovjeka i njegovo dostojanstvo, zaista poštuje svaku takvu osobu.

Dakle, ne dovodimo u pitanje, a kamoli u situaciju diskreditiranja, čovjeka kao takvog.

Međutim, u spomenutim dokumentima Crkva jasno navodi da osobe s homoseksualnim sklonostima ili one koje prakticiraju takve sklonosti, pokazuju, reći će Crkva, duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podupiru takozvanu gej kulturu ne mogu biti pripuštene formaciji.

Pred ulazak u sjemenište, bogosloviju ili samostane kandidati prolaze temeljite psihološke testove i sistematske preglede, razgovore i sve ono što uključuje te prve korake. To je već prvi korak u kojem bi osobe koje su u tom području stručnije mogle i trebale, naravno, eventualno prepoznati takve sklonosti.

Nadalje, dokument ističe da bi kandidat za svećeničku službu trebao doseći afektivnu zrelost koja ga čini sposobnim uspostaviti ispravan odnos prema muškarcima i ženama, odnosno gledati ispravnim očima na ono što je zapravo odnos muškarca i žene.

Ako se Crkvu pita, osobe koje imaju takve sklonosti i svjesne su ih, ne bi mogle niti bi trebale biti pripuštene formaciji, a kamoli ređenju.

Kroz proces formacije veoma bitne uloge, odnosno veoma bitni ljudi u životu svakog kandidata jesu duhovnici, odnosno ispovjednici.

Odnos s duhovnikom i ispovjednikom odnos je potpune istine u kojem je svaki pojedini kandidat, na što Crkva opet smjera, a to je pitanje svakog pojedinog srca i savjesti, pozvan zaista biti otvoren i iskren pred osobom s kojom se susreće, dakle, duhovnikom odnosno ispovjednikom. U tom bi prostoru takve unutarnje sklonosti trebale doći kao tema razgovora, tema susreta.

Dokumenti opet ističu da bi duhovnici, odnosno ispovjednici kandidata kod kojih je sklonost i priznata i prepoznata ili se daje prepoznati, trebali osobu zapravo odvraćati od samoga ređenja.

Odnosno, opet dolazimo do toga da bi svaka pojedina savjest i srce trebali, u kontekstu cjelokupnog svećeničkog života i onoga za što se svaki kandidat priprema, biti istinoljubivi prema sebi i drugima te onda na koncu sami donijeti ispravnu odluku da ne pristupaju samom ređenju.

Ne podrazumijeva li se da svećenik živi u celibatu?

Život u celibatu podrazumijeva suzdržavanje, uzdržavanje od seksualnih odnosa, dakle, život u čistoći. U tom smislu, naravno, osoba koja ima homoseksualne sklonosti svjesno pristaje na život u čistoći i na suzdržavanje, uzdržavanje od odnosa.

Međutim, pitanje svećeničkog života pitanje je navještaja, pitanje je navještaja slike stvorenosti čovjeka kao takve.

Dokumenti govore o osobama koje prakticiraju takve sklonosti, pokazuju duboku ukorijenjenost u takvim sklonostima ili podržavaju takvu kulturu.

Pitanje je i onoga kasnijeg: hoće li sklonost koju pojedinac u sebi nosi izvitoperiti evanđelje, istinu evanđelja o čovjeku samome i onome što smo pozvani ovdje na svijetu živjeti.

Celibat ima svoju vrijednost, naravno, kao prostor čuvanja i življenja čistoće, života u čistoći.

No pitanje sklonosti ove naravi nije samo pitanje celibata, nego je pitanje cjelokupne osobe, ali i kasnije službe navještaja evanđelja i istine evanđelja u cjelokupnosti čovjeka i života.

Cijelu emisiju „Halo, velečasni?”, u kojoj je na pitanja slušatelja odgovarao vlč. Kristijan Tušek, poslušajte na digitalnoj platformi HKR+.