U prethodnim emisijama upoznali smo različita lica siromaštva.

Vidjeli smo da čovjeku mogu nedostajati sredstva za život, znanje, zdravo okruženje, bliskost i mogućnost sudjelovanja u javnom životu. Danas ćemo se zapitati:

Što crkvena zajednica treba činiti u odnosu na siromašne?

Odgovor polazi od naše vjere u Isusa Krista, koji je postao siromašan i poistovjetio se s najmanjima.

Slijediti ga znači približiti se ljudima u njihovim potrebama i s njima dijeliti život. Zato nas pitanje što Crkva treba činiti za siromašne vodi prema želji pape Franje za siromašnom Crkvom za siromašne.

U njoj odjekuje misao svetoga Ivana XXIII. o Crkvi svih, a osobito siromašnih.

Siromašna Crkva za siromašne model je po kojemu Crkva ostvaruje svoju svjedočku zadaću.

Što to konkretno znači?

Crkvena zajednica svojim odnosima i djelovanjem omogućuje ljudima da iskuse nešto od Božje ljubavi koju naviješta.

Kada govori o ljudskom dostojanstvu, ono treba biti prepoznatljivo u načinu na koji se odnosi prema konkretnim ljudima.

Kada naviješta bratstvo, u njoj treba biti moguće doživjeti pripadnost, uzajamnost i blizinu.

Približimo to životu jedne župe. Nedjeljom se okupljamo na misi, slušamo istu Božju riječ i molimo istoga Oca. A zatim se vraćamo u vrlo različite životne prilike. Netko razmišlja o obiteljskom ručku, a netko kako će kupiti hranu do kraja mjeseca.

Nekoga kod kuće očekuju ukućani, a nekoga tišina. Koliko smo u zajednici okupljenoj oko istoga oltara svjesni tih različitih životnih prilika?

Benedikt XVI. povezuje naviještanje Božje riječi, slavljenje sakramenata i služenje ljubavi kao neodvojive zadaće Crkve.

Zajedništvo koje slavimo na euharistiji pozvani smo nastaviti živjeti u međusobnim odnosima.

Ono dobiva konkretan oblik kada nečija nevolja postane i naša briga. To počinje već načinom na koji čovjek može zatražiti pomoć. Nije lako priznati da nemamo dovoljno za režije ili djetetov školski izlet.

Netko će zbog srama dugo šutjeti.

Zato je važno kakvo ozračje stvaramo: može li nam se čovjek povjeriti bez straha od osude ili poniženja pred drugima? Hoćemo li ga saslušati prije nego što zaključimo što mu treba?

Pomoć u hrani ili plaćanju računa može biti prvi nužan korak.

Ali razgovor može otkriti i da osoba ne zna ostvariti svoja prava, da dijete nema uvjete za učenje ili da obitelj živi u nezdravu stanu.

Župa ne može sama riješiti sve te teškoće.

Može, međutim, ostati uz čovjeka, povezati ga sa stručnom pomoći i nadležnim službama te poduprijeti njegove napore. Tako se materijalna pomoć povezuje s pristupom znanju, informacijama i boljim životnim uvjetima.

Postoje i potrebe koje se ne vide.

Netko može godinama dolaziti na misu, a da nitko ne zna kako živi.

Može prestati dolaziti, a da njegov izostanak prođe nezapaženo. Tu se otvara pitanje usamljenosti, koju Benedikt XVI. opisuje kao jedan od najdubljih oblika siromaštva. Sveti Pavao VI. poziva na razvijanje mjesta susreta na župnoj razini gdje ljudi mogu izići iz izoliranosti i obnoviti bratske odnose.

Samo postojanje župnih skupina i redovitih susreta još ne jamči da se ljudi osjećaju prihvaćenima.

Potrebni su ljudi spremni upoznati drugoga, zapamtiti njegovu brigu i ostati u kontaktu. Papa Franjo zajednicu koja njeguje male znakove ljubavi i brigu jednih za druge opisuje kao mjesto prisutnosti uskrsloga Gospodina.

Pripadnost se gradi strpljivo, kroz odnose koji traju.

Pritom vrijedi pogledati i komu je otežano sudjelovanje u životu zajednice.

Nekome su prepreka stube, nekome trošak zajedničkog izleta, a nekome osjećaj da je njegovo mišljenje nevažno. Socijalna isključenost može postojati i unutar naših župnih zajednica.

Zato je važno slušati upravo one čiji se glas rijetko čuje i omogućiti im da sudjeluju u odlukama koje ih se tiču.

Papa Franjo poziva nas da dopustimo da nas siromašni evangeliziraju.

Njihova vjera i životno iskustvo mogu nam pomoći da jasnije čujemo Evanđelje i preispitamo vlastite prioritete. I oni su članovi zajednice, s darovima koje mogu podijeliti.

Njihovo dostojanstvo pritom ostaje jednako i kada zbog bolesti ili iscrpljenosti mogu samo primati našu skrb.

Takva blizina otvara i pitanje vlastita siromaštva Crkve. Papa Franjo siromaštvo srca povezuje sa slobodom od navezanosti na bogatstvo i dijeljenjem života potrebitih.

Sveti Ivan Pavao II. upozorava da suvišna crkvena dobra ne smiju imati prednost pred osnovnim ljudskim potrebama.

To se na poseban način tiče naših osobnih navika, ali i zajedničkih odluka: čemu dajemo prednost, za što izdvajamo sredstva i kome otvaramo svoje prostore?

Skromnost postaje vjerodostojna kada smo spremni odreći se dijela vlastite udobnosti kako bismo drugome omogućili dostojanstven život.

Za to je odgovorna cijela Crkva. Biskupi, svećenici i đakoni imaju posebnu zadaću voditi i povezivati zajednicu u služenju, a redovnici i vjernici laici pridonose svojim karizmama, znanjem i zauzimanjem.

Laici taj poziv na poseban način ostvaruju u obitelji, na radnome mjestu i u javnom životu. Osobno i udruženo, osobito kroz vjerničke udruge, zauzimaju se za pravednu plaću, dostupnost usluga te uklanjanje uzroka siromaštva.

Sveti Pavao VI. uči da zajednica koja s drugima dijeli život, svojim svjedočanstvom otvara pitanje što je nadahnjuje.

Zato siromašna Crkva za siromašne ima evangelizacijsku snagu. U susretu s takvom zajednicom čovjek može u vlastitom životu iskusiti ljubav Božju koju Crkva naviješta.

U tom smislu, papa Lav XIV. poziva Crkvu da bude utočište siromašnih.

Takva zajednica nastaje ustrajnim učenjem kako živjeti ono što vjerujemo.

Nečija oskudica poziva nas na dijeljenje, usamljenost na blizinu, a isključenost na promjenu naših odnosa, navika i struktura.

U toj se spremnosti da nas Evanđelje mijenja ostvaruje svjedočka zadaća Crkve: po njezinu životu čovjek može iskusiti da je ljubljen, da pripada i da nije napušten.

Dr. Igor Jakobfi, djelatnik na Katedri moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.