Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. (Lk 7, 47)

Liturgija dana (17. rujna):

Prvo čitanje:
1Kor 15,1-11
Ovako propovijedamo, ovako vjerujete.

Braćo!
Dozivljam vam u pamet
evanđelje koje navijestih,
koje primiste,
u kome stojite,
po kojem se spasavate,
ako držite što sam vam navijestio;
osim ako uzalud povjerovaste.
Doista, predadoh vam ponajprije što i primih:
Krist umrije za grijehe naše po Pismima;
bî pokopan
i uskrišen treći dan po Pismima;
ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici.
Potom se ukaza braći,
kojih bijaše više od pet stotina zajedno;
većina ih još i sada živi, a neki usnuše.
Zatim se ukaza Jakovu,
onda svim apostolima.
Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.
Da, ja sam najmanji među apostolima
i nisam dostojan zvati se apostolom
jer sam progonio Crkvu Božju.
Ali milošću Božjom jesam što jesam
i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna;
štoviše, trudio sam se više nego svi oni —
ali ne ja,
nego milost Božja sa mnom.
Ili dakle ja ili oni:
tako propovijedamo,
tako vjerujete.

Psalam:
118,1-2.16-17.28
Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar!

Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja me desnica uzdignu,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti,
i kazivati djela Gospodnja.

Ti si Bog moj — tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.

Evanđelje:
Lk 7,36-50

U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.
Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.«
I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.«
Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik župe Vrgorac:

Isus danas izgovara riječi koje nije uvijek lako slušati: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom.“ Ne kaže: uzmi križ jednom. Kaže: svaki dan.

Možda upravo zato ovo Evanđelje tako lijepo pristaje uz današnji franjevački spomen – Rane svetoga oca Franje. A ove godine taj spomen ima posebno značenje. Obilježavamo 800 godina od preminuća svetoga Franje Asiškoga. Prošlo je osam stoljeća, a njegova poruka još uvijek nije ostarjela.

Zašto? Zato što Franjo nije ljudima ostavio samo lijepe riječi o Kristu. Pokušao je živjeti poput Krista.

Dvije godine prije smrti, na brdu La Verna, povukao se u samoću i molitvu. Želio je što dublje upoznati Kristovu ljubav i njegovu patnju. Ondje su se, nakon viđenja Raspetoga, na njegovu tijelu pojavile rane nalik Kristovim ranama – stigme. Stigme su danas mnogima jako zanimljive, ali one nisu za pokazivanje, one su za osobno iskustvo vjere čovjeku koji ih je dobio.

Ali ako bismo ostali samo zadivljeni tim čudesnim događajem, možda bismo propustili ono najvažnije. Jer prije nego što su se Kristove rane pojavile na Franjinu tijelu, Krist je već odavno bio utisnut u njegovo srce.

Franjo je nosio Krista kada je zagrlio gubavca od kojega je prije bježao. Kada se odrekao sigurnosti i bogatstva. Kada je živio među siromašnima i kada je donosio mir među zavađene. Rane na La Verni bile su gotovo pečat života koji je govorio: „Gospodine, želim ići za tobom.“ I tu se današnje Evanđelje približava svakome od nas.

Jer Isus ne govori samo Franji: „Uzmi svoj križ.“ Govori meni i tebi.

Mi vjerojatno nikada nećemo nositi stigme na rukama i nogama. Ali gotovo svatko nosi neke rane. Bolest. Gubitak voljene osobe. Razočaranje u nekoga koga smo voljeli. Teškoće u obitelji. Samoću. Nepravdu. Ili brigu s kojom se budimo svakoga jutra, a za koju možda nitko drugi ne zna.

Isus nam ne govori da moramo voljeti patnju. Govori nešto mnogo važnije: Ne dopusti da te tvoj križ odvoji od mene. Nosi ga sa mnom. Možda ga danas ne možeš ukloniti. Možda ga ni ne razumiješ. Ali, možeš odlučiti da zbog njega nećeš postati ogorčen čovjek.

Postoje ljudi koje je patnja učinila tvrdima, ali postoje i oni koje je upravo vlastita bol naučila nježnije dodirivati tuđe rane.

Možda je zato lijepo danas pogledati vlastite ruke. Na njima neće biti Franjinih stigma. Ali možemo se zapitati: Što su moje ruke danas učinile za drugoga? Jesu li nekoga podigle? Zagrlile? Pomogle? Jesu li se sklopile u molitvi za čovjeka kojemu je teško? Možda je upravo to najljepši način obilježavanja osamstote obljetnice Franjina prijelaza: ne samo govoriti o Franji, nego dopustiti da se nešto od njegova Evanđelja vidi i na nama.

Osam stoljeća poslije svijet još uvijek treba ljude koji će donositi mir tamo gdje je svađa, oproštenje tamo gdje je uvreda i dobrotu tamo gdje je čovjek ostao sam. Nećemo možda nositi Kristove rane na tijelu. Ali možemo nositi Kristovu ljubav u srcu i djelima svojih ruku.

Zato danas recimo:

Gospodine, ne tražim život bez križa. Daj mi samo da ga nikada ne nosim bez tebe. Ne dopusti da me moje rane učine tvrdim, nego preko njih otvori moje srce za rane drugih ljudi.

A ti, sveti oče Franjo, osam stoljeća nakon svoga prijelaza, još jednom nas nauči da Evanđelje ne ostane samo riječ koju slušamo, nego život koji živimo.

Sveti oče Franjo, moli za nas. Mir tebi!