Zasvirasmo vam, a ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste! (Lk 7, 32)

Liturgija dana (16. rujna):

Prvo čitanje:
1Kor 12,31 – 13,13
Ostaju vjera, ufanje i ljubav; najveća je ljubav.

Braćo!
Čeznite za višim darima!
A evo vam puta najizvrsnijega!
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao — ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao —
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroz zrcalo,
u zagonetki,
a tada — licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
— to troje —
ali najveća je među njima ljubav.

Psalam:
33,2-5.12.22
Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

Slavite Gospodina na harfi,
na liri od deset žica veličajte njega!
Pjesmu novu zapjevajte njemu
i glazbala skladna popratite poklicima.

Jer prava je riječ Gospodnja,
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
narodu koji on odabra sebi za baštinu!
Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama,
kao što se u tebe uzdamo!

Evanđelje:
Lk 7,31-35

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »S kime da prispodobim ljude ovog naraštaja? Komu su nalik? Nalik su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima po poslovici dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste! Zakukasmo i ne zaplakaste!’ Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: ‘Đavla ima!’ Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost pred svom djecom svojom.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac: 

U današnjem Evanđelju Isus izgovara jednu pomalo neobičnu usporedbu. Govori o djeci koja sjede na trgu i dovikuju jedni drugima: „Zasvirasmo vam i ne zaplesaste! Zakukasmo i ne zaplakaste!“ Što god učinili – ne valja. A onda Isus objašnjava zašto to govori. Došao je Ivan Krstitelj. Živio je strogo, postio, boravio u pustinji. I ljudi su govorili: „Đavla ima.“

Došao je Isus. Bio je među ljudima, ulazio u njihove kuće, sjedio za stolom i s grešnicima.

I opet nije valjalo. Govorili su: „Gle izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!“ Ivan je bio prestrog. Isus im je bio previše blizak ljudima.

Što je onda zapravo bio problem? Nije problem bio ni u Ivanu ni u Isusu. Problem je bio u srcu koje se nije željelo promijeniti. I tu današnje Evanđelje postaje vrlo blisko našem životu.

Nije li se i nama lako pretvoriti u ljude kojima uvijek nešto smeta?

Jedan svećenik govori nam predugo, drugi je prekratak. Jedan je prestrog, drugi preblag. U Crkvi je nešto previše tradicionalno, a nešto drugo previše moderno.

I ne događa se to samo u Crkvi. Smeta nam susjed. Smeta kolega. Smeta rodbina. Smeta mlada generacija, a mladima smetaju stariji. Na kraju čovjek može provesti život procjenjujući sve oko sebe, a da se nikada ozbiljno ne zapita:

A što je sa mnom?

Možda upravo to Isus danas želi učiniti – pomaknuti naš pogled s drugih na nas same. Jer postoji jedna velika opasnost u vjeri: da Božju riječ slušamo samo zato da bismo u njoj pronašli potvrdu za ono što već mislimo.

Dok Evanđelje govori o tuđim grijesima, lako ga slušamo. Reći ćemo svećeniku: „Dobro ste im rekli!“ Ali kada dotakne mene, moje ponašanje, moje odnose, moje zamjeranje, moju oholost – tada počinje biti neugodno.

A upravo tada Evanđelje počinje liječiti.

Bog nam ne šalje svoju riječ da bismo njome mjerili druge. Šalje je da bismo pred njom mjerili sebe. Zato možda danas nije najvažnije pitati: kakvi su ljudi oko mene?

Bolje je pitati: Gospodine, što želiš promijeniti u meni? Možda trebam manje osuđivati. Možda nekome oprostiti. Možda priznati da nisam uvijek u pravu.

Možda prestati tražiti pogreške u drugima i početi primjećivati dobro koje imaju.

Isus na kraju kaže: „Mudrost se opravda pred svom djecom svojom.“ Na kraju se, dakle, sve prepoznaje po plodovima. I možda danas ne trebamo donositi velike odluke. Dovoljna je jedna mala.

Kada nas danas netko iznervira, prije nego što ga osudimo, pokušajmo zastati. Možda čovjek kojega tako lako prosuđujemo vodi bitku o kojoj ništa ne znamo. Možda iza nečije šutnje stoji tuga. Iza nečije nervoze strah. Iza nečije pogreške životna rana.

A možda i onaj koji nama ide na živce treba upravo od nas malo strpljenja i dobrote.

Zato, umjesto da danas Boga molimo da promijeni sve ljude oko nas, recimo mu jednostavno: „Gospodine, počni od mene.“ Omekšaj ono što je u meni postalo tvrdo. Smiri ono što je nemirno.

Izliječi ono što još boli.

Pomozi mi da danas manje sudim, a više razumijem; manje prigovaram, a više zahvaljujem; manje gledam tuđe pogreške, a više prepoznajem dobro.

I ako danas uspijem samo jednom prešutjeti osudu, jednom oprostiti, jednom nekoga pogledati s više razumijevanja – možda će to biti malo. Ali će moje srce biti barem malo sličnije tvome.

Gospodine, ne moraš danas promijeniti cijeli svijet oko mene. Počni od mene.

Mir tebi!