Sin Čovječji ima biti podignut. (9, 44, 45)

Liturgija dana (14. rujna):

Prvo čitanje:
Br 21,4b-9
Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

U one dane: Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Gospodin pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one, tako te pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Gospodina i protiv tebe. Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod i Gospodin reče Mojsiju: »Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.«
Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.

ili: Fil 2,6-11
Ponizi sam sebe, zato Bog njega preuzvisi.

Krist Isus: trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« —
na slavu Boga Oca.

Psalam:
78,1-2.34-38
Ne zaboravite djela Božjih!

Poslušaj, narode moj, moju nauku,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih.

Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga;
spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj.

Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu.
Njihovo srce ne bijaše postojano s njime
nit bijahu vjerni Savezu njegovu.

A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću.

Evanđelje:
Iv 3,13-17

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje,
u njemu ima život vječni.
Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac:

Dragi prijatelju, mir tebi!

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Križ je toliko prisutan u našem životu da postoji opasnost da se na njega naviknemo. Nalazi se u našim crkvama i domovima, uz ceste i na grobljima. Nosimo ga oko vrata. Znakom križa započinjemo i završavamo molitvu.

I možda je upravo danas dobro zastati i zapitati se: a što meni zapravo znači križ?

U Isusovo vrijeme križ je bio strašan znak – znak poniženja, kazne i smrti. A mi ga danas častimo. Ne zato što kršćani slave patnju, nego zato što se na jednom križu dogodilo nešto što je zauvijek promijenilo njegovo značenje. Na njemu nam je Bog pokazao koliko nas ljubi.

U današnjem Evanđelju čujemo jednu od najljepših rečenica Svetoga pisma: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“

Primijetimo: Isus ne kaže da je Bog ljubio samo dobre, pravedne ili savršene.

Kaže: „Bog je tako ljubio svijet.“ Ovaj naš svijet, sa svim njegovim ranama. I čovjeka sa svim njegovim slabostima.

Možda nam je upravo to ponekad najteže povjerovati. Lako kažemo: „Bog je ljubav.“ Ali puno je teže u dubini srca reći: „Bog ljubi mene.“ I onda kada sam slab, kada pogriješim, kada sam se udaljio ili kada sam razočaran samim sobom – križ upravo tada govori: vrijedan si mi. Nisam odustao od tebe.

Možda ovo razmišljanje danas čita netko tko nosi težak križ.

Možda je to bolest. Briga za dijete. Napetost u obitelji. Gubitak voljene osobe. Samoća. Ili neka rana za koju drugi uopće ne znaju. U takvim trenucima u mislima redovito odzvanja pitanje: „Bože, gdje si?“

Križ nam možda ne daje jednostavan odgovor zašto moramo patiti. Ali daje odgovor na pitanje gdje je Bog kada čovjek pati. Nije daleko. On je uz čovjeka. Bog nije ljudsku patnju promatrao iz sigurnosti neba. Ušao je u nju.

U Isusu je upoznao izdaju, samoću, nepravdu, bol i smrt. Zato pred križem ne moramo glumiti da smo jaki. Možemo jednostavno reći: „Gospodine, teško mi je. Gospodine, ne razumijem. Gospodine, bojim se. Gospodine, ostani sa mnom.“

Možda se naš križ neće odmah promijeniti. Ali nešto se može promijeniti u nama: više ga ne nosimo sami.

A današnje Evanđelje donosi još jednu prekrasnu rečenicu: „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“

Bog, dakle, ne čeka našu pogrešku da bi nas osudio. On traži čovjeka da ga spasi.

Zato danas, kada ugledamo križ u svojoj kući, u crkvi ili pokraj puta, pokušajmo barem na trenutak zastati. Pogledajmo Raspetoga i prije svih svojih molbi recimo samo: „Gospodine, hvala ti što me toliko ljubiš.“ A onda učinimo znak križa polako i svjesno. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Jer svaki put kada se prekrižimo, podsjećamo se na veliku istinu naše vjere: Trojedini Bog nije odustao od čovjeka. Križ zato nije znak da je sve završilo. Iza Velikoga petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin može nositi križ, može plakati pod križem, može čak i pitati: „Bože, zašto?“ – ali nikada nije bez nade.

Gospodine Isuse, kada nam bude teško, podigni naš pogled prema svome križu. Podsjeti nas da smo ljubljeni i da nijedan svoj križ ne nosimo sami. A ljubav koju primamo od tebe nauči nas darivati drugima, osobito onima koji svoje križeve nose u tišini.

Mir tebi!