Današnje Evanđelje predstavlja prekretnicu u Isusovu djelovanju. Dosad je Isus propovijedao, liječio, okupljao učenike i naviještao kraljevstvo Božje. Sada prvi put otvoreno govori kamo vodi njegov put: prema Jeruzalemu, prema patnji, križu i smrti. No, ne završava na smrti. Isus odmah kaže i ono što učenici kao da ne čuju: „Treći će dan uskrsnuti.“

Učenici su, međutim, zaustavljeni na riječima o muci. Napose Petar. On odvodi Isusa na stranu i počinje ga odgovarati od toga puta:

Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!

Petar ne govori iz zloće. Govori iz ljubavi. Voli Isusa i ne može prihvatiti da njegov Učitelj ide prema patnji. Upravo zato Isusov odgovor zvuči tako iznenađujuće: „Nosi se od mene, sotono!“

Zašto tako oštro? Zato što Petar, premda dobronamjeran, želi Isusa odvratiti od Očeva plana.

Isus prepoznaje istu kušnju koju je već doživio u pustinji: doći do cilja bez križa, ostvariti poslanje bez žrtve, zadobiti slavu bez poslušnosti Ocu. Zato kaže Petru: „Ne misliš na ono što je Božje, nego na ono što je ljudsko.“

Postoji ljudski način razmišljanja i postoji Božji način razmišljanja.

Ljudski je tražiti uspjeh bez neuspjeha, pobjedu bez borbe, život bez trpljenja. Božji put nije traženje patnje radi patnje, nego vjernost ljubavi i onda kad ljubav nešto stoji. Isus ne ide na križ zato što voli trpljenje. Ide na križ zato što do kraja ostaje vjeran svome poslanju i svojoj ljubavi prema ljudima.

Zanimljivo je da Isus nakon ukora Petru ne nastavlja govoriti samo njemu. Okreće se svim učenicima i govori:

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.

Drugim riječima, ono što vrijedi za Isusa vrijedi i za njegove učenike. Učenik ne može birati drukčiji put od Učitelja. No što znači „odreći se samoga sebe“? To ne znači odreći se svoje osobnosti, svojih darova ili svoga dostojanstva.

U evanđeoskom smislu to znači odreći se sebe kao središta svijeta. To znači prestati Boga i druge ljude podređivati vlastitim željama. Odreći se sebe znači naučiti reći: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“

Paradoks kršćanstva

A što znači uzeti svoj križ? Često mislimo da je križ neka nesreća koja nas je zadesila. Međutim, u Isusovim riječima križ je prije svega posljedica vjernosti. Isusov križ nije slučajnost. On je posljedica njegova načina života. On govori istinu, oprašta grešnicima, raskrinkava licemjerje i ostaje vjeran Ocu. Upravo ga to dovodi do križa.

I u životu kršćanina postoje križevi koji nastaju zato što želimo ostati vjerni Evanđelju.

Ponekad je križ oprostiti kad bi bilo lakše uzvratiti. Ponekad je križ ostati pošten kad drugi varaju. Ponekad je križ svjedočiti vjeru u sredini koja vjeru smatra nevažnom. To su križevi nasljedovanja.

Zato Isus na kraju izgovara riječi koje sažimaju cijelo Evanđelje: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“ To je paradoks kršćanstva.

Čovjek koji grčevito čuva sebe na kraju ostaje zatvoren u sebe. A čovjek koji se iz ljubavi daruje Bogu i drugima otkriva puni smisao svoga života. Petru će trebati dugo vremena da to shvati. Tek nakon Isusove smrti i uskrsnuća razumjet će da križ nije kraj, nego put prema novom životu. Zato nam Crkva danas ne stavlja pred oči samo Petrovu pogrešku, nego i njegov put sazrijevanja. I mi smo često poput njega. Rado
prihvaćamo Krista kad govori o slavi, ali se opiremo kad govori o križu.

Evanđelje nas poziva da Isusu vjerujemo i onda kad ne razumijemo njegov put. Jer onaj koji naviješta svoju muku istodobno naviješta i svoje uskrsnuće.

Križ nikada nema posljednju riječ. Posljednju riječ uvijek ima Bog koji uskrsava i daruje život.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.