Svako vrijeme nosi svoje poteškoće, a suočena s njima, svaka je generacija čvrsto uvjerena da su baš pred nju stavljeni izazovi koji ranije nisu bili tako izraženi. Bez obzira je li nam teže živjeti danas nego prije, ostaje činjenica da živimo u društvu koje je puno predrasuda i sudova o međuljudskim odnosima.

Zanimljivo je da se svijet ne umara govoriti o toleranciji, kršćanstvo o ljubavi prema bližnjemu pa se negdje na sredini nađu kod vrijednosti prihvaćanja slabih i drukčijih. No, vode li nas te vrijednosti do konkretnih ljudi?

Ostavimo sada svijet, a zavirimo u mrežu Crkve. U njoj ima i dobrih i loših.

Ona nije mjesto za privilegirane i savršene jer takvi ni ne postoje. U mreži Crkve su svakovrsne ribe. One zajedno plivaju i nije na njima da prosuđuju koja će se spasiti, a koja propasti. Na nama je činiti sve ne bismo li bili nasljedovatelji Kristovi, širitelji kraljevstva Božjega. Ako smo iskreni, priznat ćemo da taj put često nije lak i da je na njemu mnogo prepreka, a samim time i padova. I onda kad si iskreno priznamo kakav je naš put, bit će nam lakše odmaknuti se od toga da drugoga sudimo jer ne uspijeva onako kako smo mi to zamislili.

Predanje Bogu potrebno je učiniti na jednoj široj razini.

Nemojmo preuzimati na sebe ulogu Boga jer u tome nećemo uspjeti, samo ćemo zamračiti pogled svoga srca.

Dopustimo da u mreži koju Gospodin baca i povlači prema kraljevstvu nebeskom bude mjesta za svakoga. Neka u našem srcu raste želja da se svako spasi. Ne trnimo Božje ljubavi i milosrđa, nego molimo za spas svake duše, a svojim djelovanjem nastojmo svakoga privući da teži za vječnim zajedništvom s Bogom.

Danas nas Isus ponovno želi oduševiti za kraljevstvo Božje. Ono je taj biser, to blago skriveno na njivi za koje se čovjek potpuno predaje kako bi ga posjedovao. Stoga nam se zagledati još
više prema nebu. Ispitati svoje srce koliko izgaramo za Božji plan i čezne li naša duša da vječno boravi s Bogom. U usporedbama koje Isus donosi u evanđeoskom odlomku, čovjek koji upozna veličinu i moć Božjega kraljevstva posjeduje spremnost sve dati za njega. To je zapravo put. Bez rezerve, bez zadrške dati se potpuno na zadobivanje vječnog uživanja Božje blizine. To je ulog koji ne nosi rizik, s njime se uvijek dobiva.

A ipak, budimo iskreni prema sebi, toliko često živimo kao da je sve drugo važnije od toga blaga. Koliko energije ulažemo u prolazno, a koliko u ono što ostaje zauvijek? Koliko se trudimo sačuvati ugled, imetak, sigurnost i svoje planove, a koliko smo spremni žrtvovati za Krista? Isus ne govori o čovjeku koji je pronašao blago pa ga usputno uzeo. On govori o čovjeku koji je, zahvaćen radošću otkrića, otišao i prodao sve što je imao. Upravo je ta radost ključ razumijevanja Evanđelja. Bog od nas ne traži odricanje radi samoga odricanja.

On nas poziva da se odreknemo manjega kako bismo zadobili ono neizmjerno veće. Ne uzima nam da bi nas osiromašio, nego da bi nas obogatio svojom prisutnošću.

Problem nastaje onda kad nam srce postane podijeljeno. Željeli bismo Boga, ali bez odricanja.

Željeli bismo kraljevstvo nebesko, ali bez obraćenja. Željeli bismo uskrsnuće, ali bez križa.

No Krist nas ne poziva na polovičnost. On ne traži dio našega života, nego cijeli život. Ne zato što mu nešto nedostaje, nego zato što zna da čovjek nikada neće pronaći istinsku puninu dok se potpuno ne preda Onome koji ga je stvorio.

Zato danas Gospodin pred svakoga od nas postavlja pitanje: što je moje blago? Za čime moje srce najviše čezne? Što zauzima moje misli kad ostanem sam? Jer upravo tamo gdje je naše blago, ondje će biti i naše srce. Ako nam je Krist najveće blago, tada će i naše odluke, naši odnosi, naše vrijeme i naši planovi biti obilježeni njegovom prisutnošću.

Ne bojmo se, dakle, velikodušno odgovoriti Gospodinu. Ne bojmo se dati više vremena za molitvu, više prostora za milosrđe, više snage za služenje. Ne bojmo se ostaviti ono što nas udaljava od Boga.

Sve što ostavljamo radi Krista zapravo nije gubitak.

To je dobitak koji se često ne vidi odmah, ali donosi mir koji svijet ne može dati i radost koju okolnosti ne mogu oduzeti. Neka zato u nama danas ponovno plane čežnja za kraljevstvom Božjim. Neka nas ne zadovolje prolazne stvari ovoga svijeta.

Podignimo pogled prema nebu i obnovimo odluku da Krist bude prvi, a ne jedan od mnogih. Jer kad čovjek doista otkrije vrijednost Božje ljubavi, tada više ne pita koliko mora dati, nego kako bi mogao dati još više. Tada život vjere prestaje biti teret i postaje odgovor ljubavi na Ljubav. A upravo je to put koji vodi prema onom blagu koje ne propada, prema radosti koja nema kraja i prema zajedništvu s Bogom za kojim naše srce, svjesno ili nesvjesno, cijeloga života čezne.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.