No, ako dublje promislimo, vidimo da rijetko tko posjeduje sve te vrline u punini. I tu dolazimo do jedne važne istine: savršeni čovjek kao pojedinac ne postoji — ali savršenstvo ipak postoji, piše fra Joel Sirovina za fra3.

U Svetom pismu nalazimo sliku: Krist je glava, a mi smo tijelo. Ako čovjeka promatramo kao cjelinu, tada su sve ove vrline poput udova jednog tijela. Netko je ljubav, netko strpljenje, netko snaga, netko poniznost. A glava tog tijela jest Krist.

Zato, kada se prepoznamo barem u jednoj od tih osobina, to znači da smo dio tog savršenog čovjeka. Nismo potpuni sami, ali zajedno – u Kristu – činimo cjelinu. Mi smo udovi, a On je glava.

Tko je savršeni brat?

Na sličan način govori i sv. Franjo Asiški. Kada su ga pitali tko je savršeni brat, odgovorio je na poseban i dubok način. Nije izdvojio jednoga, nego je u svakome bratu prepoznao određenu savršenu vrlinu:

Savršenu vjeru i ljubav prema siromaštvu imao je brat Bernard.

Jednostavnost i čistoću brat Leon.

Dobrotu i uljudnost brat Anđeo.

Ljepotu govora i blagost brat Maseo.

Duboku kontemplaciju brat Egidije.

Neprestanu molitvu brat Rufin.

Savršeno strpljenje brat Juniper.

Snagu tijela i duha brat Ivan.

Goruću ljubav brat Ruđer.

Brižljivost i nevezanost brat Lucido.

U svakome je bila jedna iskra savršenstva, ali nitko nije imao sve. Tek zajedno činili su sliku onoga što znači biti savršen.

Zato možemo zaključiti: nema savršenog čovjeka ni savršenog svećenika. Postoji samo jedan Savršeni – naš Gospodin. A mi smo pozvani biti dijelovi tog savršenstva.

Zbog toga nema mjesta zavisti, ljutnji ili uspoređivanju s drugima. Tuđe vrline nisu prijetnja, nego nadopuna. Svi smo mi dijelovi jedne velike slagalice koja tvori predivnu sliku Božju.

I upravo u toj različitosti, u tom zajedništvu, postajemo ono što sami nikada ne bismo mogli biti – jedno tijelo u Kristu.