Rođena je 1271. godine kao kći aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, pripadnice sicilijske kraljevske obitelji. Mladu su je udali za portugalskog kralja Dionizija. U braku s Dionizijem, Elizabeta je rodila sina Alfonsa, koji je naslijedio oca na kraljevskom prijestolju, te kćer Konstanciju, koja se udala za kastiljskog kralja Ferdinanda IV.

Suprug joj nije bio vjeran, već je imao više ljubavnih veza i nekoliko nezakonite djece. S evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom Elizabeta junački je podnosila preljube svoga muža, do te mjere da je s ljubavlju prihvaćala i njegovu izvanbračnu djecu.

Više je plakala zbog suprugovih preljuba koji su vrijeđali Boga, nego zbog vlastite boli i srama.

Ustajno i usrdno se molila za njegovo obraćenje koje je došlo na njegovoj smrtnoj postelji 1325. godine, kada se skrušeno pokajao i mirno umro. Kad je njezin sin odrastao, sukobio se s ocem, pa je ona posredovala da ne dođe do krvoprolića.

Elizabeta se nakon suprugove smrti posvetila brizi za siromahe i bolesnike. Rasprodala je svoju imovinu, svoje dragulje, a novac razdijelila sirotinji i samostanima. Postala je franjevačka trećoredica i pošla na hodočašće u Compostellu – na grob sv. Jakova apostola.

Po povratku s hodočašća ušla je u samostan klarisa u Coimbri.  Zavjete je položila na smrtnome času. Prije smrti još je jednom kao mirotvorka pošla na put da smiri spor između svoga sina i kastilskoga kralja Ferdinanda. Vratila se umorna s tog puta i dana 4. srpnja 1336. godine umrla u Estremezu. Sahranjena je u Coimbri, a njezin grob postao je hodočasničko mjesto.

Na njezinu su grobu mnogi po njezinu zagovoru doživjeli brojna uslišanja i primili mnoge milosti. I danas to čine nove generacije potrebnika.

Papa Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. godine svetom.

Sv. Elizabeta Portugalska, žena junačkih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, molitve i suosjećanja sa siromasima i bolesnima, i danas nas uči mirotvorstvu, darežljivosti, strpljivosti i pouzdanju u Boga, koji onima koji ga ljube sve okreće na dobro.