S Božjom riječi u današnjem danu! Svakog dana donosimo duhovni poticaj za ohrabrenje i promišljanje.
Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima. (Lk 10, 20)
Liturgija dana (3. listopada):
Prvo čitanje:
Job 42,1-3.5-6.12-17
Sada te moje oči vidješe, sve riječi svoje zato ja poričem.
Job ovako odgovori Gospodinu:
Ja znadem, moć je tvoja bezgranična:
što god naumiš, to izvesti možeš.
Tko je taj koji riječima bezumnim
zamračuje božanski promisao?
Govorah stoga, ali ne razumjeh,
o čudesima meni neshvatljivim.
Po čuvenju tek poznavah te dosad,
ali sada te oči moje vidješe.
Sve riječi svoje zato ja poričem
i kajem se u prahu i pepelu.
Gospodin blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri. Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kesija, a trećoj Keren-Hapuk. U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći.
Poslije toga Job doživje doba od sto četrdeset godina, i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, nauživši se života.
Psalam:
119,66.71.75.91.125.130
Licem svojim obasjaj slugu svoga!
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Dobro mi je što sam ponižen
da bih tvoja naučio pravila.
Znadem, Gospodine, da su ti sudovi pravedni
i da si me s pravom ponizio.
Po tvojim zakonima nebesa i zemlja stoje sveudilj,
jer sve tebi služi.
Ja sam sluga tvoj: prosvijetli me
da upoznam tvoje propise.
Objava riječi tvojih prosvjetljuje,
bezazlene urazumljuje.
Evanđelje:
Lk 10,17-24
U ono vrijeme: Vratiše se sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«
U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin — doli Otac; niti tko je Otac — doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«
Tada se okrene prema učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«
Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:
U retku 21 ovoga 10. poglavlja Evanđelja po Luki, napisano je za Isusa da je uskliknuo. Grčka riječ koja je upotrijebljena na tome mjestu je „agalliao“, što bi se doslovno moglo prevesti kao „veoma se obradovati“, „jako poskočiti od radosti“. Učenici se raduju, pa stoga i Učitelj kliče od radosti. Ipak, Isusova radost nešto je drugačija od radosti učenika. Dok se oni raduju zbog uspjeha koji su imali, Isus slavi Oca što je velike stvari objavio malenima.
Poznajemo li radost Gospodnju?
Sveto pismo nam govori da je radost Gospodnja naša snaga (Neh 8, 10). Ove riječi su iznimno važne. Kada netko nalazi svoju snagu u radosti Gospodnjoj taj ima snagu u izvoru koji ne presušuje. Izvor njegove radosti nije u njemu samome, nego izvan njega. Nije lako imati izvor radosti izvan sebe. Iz iskustva znamo da je to rizik. Ako je taj izvor u nekom uspjehu, taj uspjeh može nadići netko drugi, ako je u nekoj stvari, ta stvar može nestati, ako je u nekoj osobi, ta osoba može otići.
No Bog nam daje sigurnost – On je vjeran i njegovu radost možemo uvijek imati uz sebe. Tome izvoru možemo se uvijek vratiti. Zato je važno učiti se imati radost u Bogu, biti poput stabla zasađenog „pokraj voda tekućica“ (Ps 1) koje se ne boji suše.
Zašto Isus govori svojim učenicima da se ne raduju vlastitim uspjesima, pa čak ni onima duhovnima?
Isus želi pročistiti radost svojih učenika.
Lijepo je radovati se što nas Bog koristi u borbi protiv Zloga, ali postoji opasnost da neke stvari previdimo. Naš protivnik je lukav i ne odustaje tako lako. Ako nas ne može svladati, pokušat će umanjiti našu djelotvornost tako što će nas odvojiti od izvora naše snage. Kako? Tako što će nas navesti da se usredotočimo na samo djelovanje, umjesto na osobu kojoj služimo!
Pravi razlog za radost nije to što nam se duhovi pokoravaju, „nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima.”
A mogu biti zapisana samo ako ih je zapisao Onaj koji imena zapisuje.
Ponekad se može čuti od svećenika, redovnika i vjernika kako taj dan ili neki period zbog posla nisu molili, ali su nedostatak molitve nastojali nadoknaditi radom za Boga. No to ne može biti ispravno. Nikakvo djelovanje ne može zamijeniti odnos s Bogom koji se događa i raste u molitvi. Koliko god bili zauzeti djelovanjem, moramo pronaći vrijeme i mjesto kada ćemo se zaustaviti i biti s Gospodinom. Ako to ne činimo, dolazimo u opasnost da naše djelovanje i naši uspjesi budu važniji od Krista. Odnos s njim je pravi temelj i jamstvo postojane radosti.
Prilike za djelovanje dolazit će i prolaziti, no Krist ostaje zauvijek.
S druge strane, nedostatak radosti u našem životu i djelovanju vjerojatno je znak narušenog odnosa s Bogom. Vidimo kako Isus usmjerava izvor radosti svojih učenika, jer želi da njihova „radost bude potpuna“ (Iv 15, 11). Zato su prilike za zaustavljanje i boravak s Kristom dragocjene, kako bismo preispitali svoje djelovanje i molitveni život te tražili od Boga dar njegove radosti u svome životu i djelovanju.