Pred nama je lik starozavjetnoga Jone, proroka čije je srce kucalo uz Božje kad mu je Božji ritam odgovarao, ali dok je hod uz Boga zahtijevao malo napora i odricanja od komotne šetnje, Jona se pobunio.

Svim silama nastojao je izbjeći povjerenu misiju. Nikako se nije mogao pomiriti s Božjom voljom da pođe propovijedati u zemlju neprijatelja.

Ne samo da mu nije bila draga ta zadaća i da joj se opirao, nego je doslovce pobjegao od Boga i sakrio mu se.

Slijedom dramatičnih događaja, Jona se ipak utječe Bogu koji ga izbavlja iz nevolja, međutim nakon odrađenog zadatka, ponovno se gubi u svojoj zlovolji i ljutnji. Bilo mu je krivo što se Bog smilovao Ninivljanima koji, po njegovim mjerilima, to ne zaslužuju.

Poput Jone, mnogi su ljudi danas razmaženi u vjeri.

Tako se lako naviknu na udobnosti, na ispunjenje želja i prohtjeva, a kada nešto nije po njihovu ili netko nije podložan njihovim zamislima, napuštaju i Boga i brata čovjeka i odlaze tražiti druge životne slasti.

Jona nigdje to izravno ne spominje, ali očigledno je korijen njegova jada u nezahvalnosti. Naime još je u djetinjstvu na svojoj koži osjetio snagu Božje milosti.

Prema predaji, njegova je majka bila ona udovica u Serfati Sidonskoj koja je ugostila proroka Iliju. Kada se njezin sin Jona razbolio i preminuo, nakon Ilijine molitve Bog čini čudo te dječak oživljava. Upoznao je Božju riječ, pobožnost i molitva nije mu bila strana.

Spreman je bio u vrijeme nesreće obećati Bogu svoju odanost i „pjesme zahvalnice“ – i Bog ga izbavlja. A čovjek? Zaboravlja.

Bog nas kroz Jonin primjer poziva da pođemo danas, ma kako nam to bilo nevoljko i naporno putovanje, u Ninivu svoga srca.

Kako ćemo pronaći put do tog mjesta?

Jednostavno tako da:

slijedimo tragove izdaja i zataja kojima smo se priklonili,
korake tračeva koje nismo zaustavili,
toplinu suza koje su zbog nas potekle,
zvuk grubih riječi koje smo izgovorili i
muk laži kojima smo se opravdavali.

Naći ćemo to mjesto ako slijedimo miris večera koje smo propustili i lupu vrata kada smo se svađali, kada nismo stali uz svoje, nego ih napuštali.

Ili još jednostavnije, možemo samo slijediti tragove svojih misli da se to nas ne tiče, da je to poziv upućen nekome drugome tko je grdno sagriješio protiv Boga i brata čovjeka.

Teške su to riječi? I trebaju biti jer one su putokaz na teško mjesto gdje se talože, ne tuđe, ne nepoznate, ne neprijateljske, nego naše opakosti zbog kojih nismo više sposobni primijetiti da ima tu očiju koje vide i srca koje osjeća, ma kako mu se skrivali.

Ima i toliko radosnih i lijepih dionica života, toliko ima dobrih ljudi oko nas, toliko ima trenutaka za koje ne znamo biti zahvalni sve dok ih ne izgubimo.

Zato je važno da pođemo u Ninivu u kojoj treba napraviti reda.

Nije to samo jedno mjesto na geografskoj karti, to je svako mjesto na kojem smo živjeli raspušteno i uobraženo, samodostatno, sebično i nezahvalno.

To je mjesto za koje mislimo da je zakriveno od pogleda pa u njemu ne treba poštivati pravila, ne moramo biti pristojni i kulturni, ne moramo imati obzira i poštovanja, ne moramo se niti obraćati drugome ako nam to ne paše.

Tko bi se nadao da će na takvom skrivenom mjestu naći Boga? Što bi on tu uopće tražio?

Ali kaže Sveto pismo: „Niniva bijaše grad velik do Boga – tri dana hoda.“

Ma kako bio visoko, ne može dalje od Boga, ma kako bio nisko, nije odbačen od Boga.

Pred tom spoznajom, ostavimo sklonost da primjećujemo samo tuđe mane i pogreške koje jedva čekamo objaviti. Misleći da ćemo tako svoj ugled podignuti u očima ljudi kojima se želimo dopasti.

Ostavimo takva dokazivanja.

Ostavimo djetinjaste igre skrivača iza prozirnog stakla.

Bog nije naivan.

Bog nije napuštao Ninivu, bio je ondje pažljivo brojeći koliko ima ljudi. I nije mu svejedno što će se sa svakim od njih dogoditi. Zato i tebe i mene danas šalje u Ninivu naših života.

Znamo li mi koliko tu ima ljudi? Koliko ima tužnih, poniženih i ranjenih, umornih ljudi u Ninivi našega srca? I zašto se tako osjećaju?

Koliko je tu zalutalih koje treba ispratiti, a koje treba prihvatiti?

Jesu li još uvijek ljudi to što se broji u gradu našega srca, ili našu ljubaznost i gostoprimstvo potkradaju idoli, stvari, novac, pozicije…?

Promatrajući Jonu u sebi, najpotrebnije će biti, uz dosadašnje oprosti, molim i izvoli, naučiti govoriti i živjeti riječ HVALA.

Zaustavili smo svoje misli na četiri osobe koje je Bog izabrao – Petar, Matej, Toma i Jona. Osobe koje nisu bile savršene, ali su dopustile Bogu da ih vodi, mijenja, oblikuje i pomoću njih čini svoja predivna djela.

Nismo savršeni, nitko od ljudi nije, ali dopustimo li Bogu da nas oblikuje i usavršava, ispunit ćemo njegov poziv: „Budite sveti jer sam ja svet.“

Sv. Ivan Pavao II. pomaže nam mišlju koju moramo, kao popudbinu, nositi sa sobom:

Mi nismo zbroj naših slabosti i pogrešaka, nego zbroj Očeve ljubavi prema nama.

Nakon Petra, Mateja i Tome upoznajemo Jonu – proroka koji nas uči zahvalnosti, poslušnosti i hrabrosti da se suočimo s vlastitom Ninivom. O tome promišlja vlč. Ivica Cujzek u emisiji „Tebe tražim“.