Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Nalazimo se vremenu molitve za stvorenja. Čuli smo izvješće o poslanju dvanaestorice da idu „propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike“. Tom prigodom Isus im daje neobičnu uputu:

Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!

Zabranjuje im ono što svaki putnik uobičajeno smatra potrebnim za putovanje. Zapovijeda im da pođu u svijet bez sigurnosne prtljage, bez pričuva i bez zaliha. Isus traži nešto što je suprotno našim instinktima.

Kad krećemo na put, želimo kakvu-takvu sigurnost. Ponijeti dovoljno hrane i novca, uzeti rezervnu odjeću, imati „plan B“ ako negdje ne naiđemo na dobrodošlicu. Zašto? Očito se iza njegovih čudnih uputa krije neka važna poruka i nama.

Isusovo slanje učenika na put bez zaliha i osiguranja otkriva veliki duhovni problem našeg vremena: postizanje vlastite sigurnosti pod svaku cijenu. Suvremena industrija nas potiče na stalno osiguravanje.

Uplaćujemo životna osiguranja, osiguranja za kuću i auto, zdravstvena i putna osiguranja… Štedimo i investiramo, stvaramo rezerve i skladištimo stvari „za svaki slučaj“.

Živimo kao da je sve u našim rukama, kao da sutra ovisi samo o našim računima i zalihama.

Organiziramo život tako da ne trebamo nikoga, da možemo proći bez drugih, bez tuđe brige, bez solidarnosti, bez zajedništva. Iza svih tih osiguravanja često se ne nalazi razumna potreba, nego nepovjerenje u ljude i nepovjerenje Bogu.

Slanje dvanaestorice bez osiguranja, ovisne o otvorenim vratima i srcima ljudi predstavlja duhovni udar na kulturu samodostatnosti i materijalni udar na kulturu prekomjerne potrošnje. Čovjek lako počne vjerovati da će biti siguran tek kada ima dovoljno novca, dovoljno stvari, dovoljno hrane, dovoljno odjeće, dovoljno zaliha. A kada jednom počne gomilati, granica „dovoljno“ stalno se pomiče.

Imamo dovoljno, ali želim i tražim još. Želja za potpunom sigurnošću u materijalnom smislu često obuhvaća nagomilavanje više nego što realno trebamo, ograđivanje posjeda zidovima i ogradama, ostavljanje manje prostora i stvari drugima.

I upravo tu počinje problem s kojim se mnogi kršćani suvremenog doba susreću. Stil života koji je oblikovan logikom sigurnosti traži da sve imamo pri ruci, posjedujemo sve što možemo, uvijek kupujemo novo, veće, brže.

Rezultati su prekomjerno gomilanje stvari u našim domovima, podrumima, tavanima, garažama; putovanje i prijevoz robe s drugih krajeva svijeta koje neizmjerno i nepotrebno troši energiju i zagađuje zemlju. Hrana koja putuje tisućama kilometara, roba i odjeća koja se baca dok je još upotrebljiva, uređaji koji se mijenjaju prije nego što se iscrpe stvaraju ogroman „ekološki otisak“ koji nastaje samo radi jedne jedine osobe.

U tom kontekstu Isusov strogi naputak dobiva sasvim jasnu oštrinu: „I da niste imali više od dvije haljine!“ Ne radi se o zabrani da u svom ormaru imamo više odjevnih predmeta, nego nas ova zapovijed postavlja pred duboko pitanje: „koliko mi stvari treba da bih bio sretan, a koliko toga samo opterećuje i mene, i druge i zemlju?“ Isusov učenik nije onaj koji ima najviše, nego onaj koji zna koliko mu je dovoljno. Iako posjedovati novac, imanje, kuću i odjeću samo po sebi nije zlo, uvijek je potrebna razboritost.

Treba znati kad je dosta. Isus ne veliča oskudicu i siromaštvo, nego oslobađa čovjeka od stalne potrebe da posjeduje više nego što mu treba.

Učenici su poslani liječiti. I nama je danas potrebno izlječenje od potrošačkog mentaliteta. Ranjen je naš odnos prema stvarima, prema potrošnji i prema zemlji. Jer zemlja nije skladište iz kojega možemo neprestano uzimati. Zemlja ne proizvodi beskonačno. Ona ima svoje granice. Tlo se može iscrpiti. Voda se može potrošiti. Šuma se može posjeći. More se može zagaditi. Zemlja može podnijeti mnogo, ali ne može podnijeti sve. Naš gospodarski sustav često nas uvjerava da moramo imati više i više stvari, više proizvodnje, više potrošnje, više otpada i sve više zagađenja.

Isus svojim tadašnjim učenicima, a danas i nama, pak, govori nešto potpuno drukčije: ne treba vam više stvari da biste izvršili svoje poslanje – propovijedali povjerenje Bogu i međusobno povjerenje ljudi.

No, Isusova evanđeoska uputa nije poziv na romantičan život bez ijedne police osiguranja, bez štednje i bez ikakvih zaliha. Slika dvanaestorice koji idu bez štapa, torbe, kruha i novca, nije zapisana zato da bismo se osjećali krivima što imamo štedni račun ili ormar. Ovo je poziv da se u našoj svakodnevici priupitamo gdje je mjera, koliko je dovoljno i što je razumno, a gdje počinje strah koji nas tjera na gomilanje.

Isus nas ne poziva da prezremo materijalni svijet, da budemo bez ičega i da ništa ne posjedujemo.

Poziva nas da ponovno otkrijemo mjeru. Poziva nas da odredimo kada nam je dovoljno: dovoljno hrane, dovoljno odjeće, dovoljno stvari, dovoljno potrošnje. Kada znamo koliko je stvari dovoljno, tada nam ostaje više prostora i vremena za druge: za djecu, za obitelj, za prijatelje.

Nekoliko konkretnih koraka moglo bi odraziti naše učeničko poslanje u suvremenom svijetu. Barem povremeno pregledajmo svoje ormare, police, spremišta i zapitamo se kojim se stvarima još služimo, a koje smo odavno prestali upotrebljavati.

Razmislimo što bismo mogli pokloniti, podijeliti i dati onima koji imaju manje. Ne kupujmo stvari automatski, „za svaki slučaj“, nego usporimo i pitajmo se: je li ovo stvarna potreba ili tek samo želja. Prigodom planiranja putovanja i odmora birajmo jednostavnije oblike koji više poštuju lokalnu zajednicu i prirodu.

Izaberimo namjerno skromniji ili jednostavniji obiteljski obrok kao čin slobode od pretjerane potrošnje. Razmislimo, moramo li uvijek naručivati hranu iz dostave ili možemo i nešto sami skuhati. To nije samo „ekonomija štednje“, nego duhovni čin udaljavanja od logike „što više za mene“ i vraćanje logici povjerenja – Bogu, ljudima i zemlji.