Ipak, i u krizama ostaje poziv na obraćenje i nadu jer Kristove riječi o nemiru ne označuju kraj, nego poziv na budnost i vjeru. 

„Svjedoci smo brojnih znakova vremena: sveopće izopačenosti i posljedične apostazije, umnažanja hereza, sukoba i skandala u svijetu, gubitka identiteta u digitalnom okruženju te sve izraženijih globalnih napetosti u kojima se istina sve češće zamjenjuje lažima“,

U takvom kontekstu teško je govoriti o rastu teoloških krjeposti vjere, nade i ljubavi, temelja kršćanskog života bez kojih nema duhovnog sazrijevanja. Mnogi se danas nedostojno pričešćuju, bez sakramentalnog i molitvenog života, bez ispovijedi i svijesti o značenju euharistije, često i rastreseno tijekom same pričesti“, ističe sestra Benedikta Halilović za portal Katoličkog tjednika.

SLUČAJ NJEMAČKA „Zamire“ li vjera među zapadnim kršćanima?

Na europskoj „santi duhovnog leda“ Njemačka tek strši iznad površine te je vidljivija od drugih, davno uronjenih ispod vode.

Sinodalni hod (ili sinodski proces) u Katoličkoj Crkvi sveobuhvatan je proces savjetovanja i zajedništva koji je papa Franjo započeo u listopadu 2021. On naglašava zajedničko koračanje, slušanje i sudjelovanje svih vjernika – laika, redovnika i klera – u svrhu obnove Crkve i njezina poslanja u svijetu. Kao što možemo primijetiti, tijekom proteklih više od četiri godine nije se zaustavila duhovna erozija.

Problem je mnogo širi i dublji; on je zapravo civilizacijski, odnosno „ovog naraštaja“ (Lk 11, 29 – 32). Njega precizno locira sam Spasitelj u izvještaju o opsjednutom dječaku (Mt 17,14 – 21) čiji otac moli za milost Gospodina i priznaje da ga „njegovi učenici ne mogoše izliječiti“ (Mt 17, 16). Isus tada zaprijeti zloduhu te on iziđe iz njega, i dječak ozdravi toga časa (Mt 17, 18). Kada ga učenici upitaše za razlog svoje nemoći, Isus im otkriva da je uzrok njihova neuspjeha „malovjernost“ (Mt 17, 20).

Dakle: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8).

Biskup / Foto: Depositphotos

Svjedočimo kako sinodalni hod ne ulijeva potrebnu vjeru u ljudske duše; za to je potrebna božanska, a ne samo ljudska intervencija. A Bog neće intervenirati bez dužnog pokajanja grješnog naroda, koga, ne samo da nema, nego na njega nitko ni ne poziva. Okruženi suvremenim „Baalima“ i „Aštartama“, mi danas nemamo svetog proroka Iliju koji bi pozvao izabrani narod na pokajanje i povratak pravome Bogu – onoga koji svojim zazivom okuplja poganske svećenike te ruši njihove hramove i idole.

Je li Europa još uvijek kršćanski kontinent?

Neosporno je da je kršćanstvo postavilo temelj europske kulture, njezine povijesti i društvenih vrijednosti. Međutim, proces duhovne erozije započet Francuskom revolucijom 1789. sve više naglašava ubrzani pad utjecaja kršćanskih vrijednosti, sekularnu prirodu suvremene Europe i njezinu multikulturalnost koju nije predvidio, nego mapirao i trasirao austrijski grof i mason Richard von Coudenhove-Kalergi.

Sveti papa Ivan Pavao II. ukazao je na dugogodišnji negativni trend „zapuštanja pobožnosti euharistijskog klanjanja“ koji potvrđuju i statistike te sociološka istraživanja. Ali, o ovom negativnom trendu treba pridodati: sve veći broj abortusa, nesrazmjer između smrtnosti i broja novorođenih, manji broj krštenja, značajan pad broja registriranih katolika, povlačenje vjernika iz života Crkve, sve rjeđe pohađanje svetih liturgija te pad broja svećenika, redovnika i redovnica, kao i opću društveno-ekonomsku klimu u Europi 21. stoljeća.

Jednom riječju, kultura tjelesne i duhovne smrti sve je izraženija te će s ovim trendom uskoro dominirati nad kulturom života.

Važnost pobožnosti adoracije ili euharistijskog klanjanja moguće je posvijestiti samo nekome tko već ima izgrađenu religijsku svijest, a ako je upitna ili klimava sama vjera, tada nema ni težnje za religijskim obredima i otajstvima, a kamo li čežnje za osobnim susretom s Kristom. Da, nažalost, do toga su mnogi stigli.

svetkovina Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj / Foto: Enya Doboš, Karlo Grlić, Tomislav Špiranec, Jelena Gašpar, Đurđica Blažević

Važnost i ljepotu ovoga otajstva moguće je približiti samo suvremenom, zrelom vjerniku koji ima svjesnost i spoznaju vrijednosti ovog otajstva.

Vjerna duša klanja se Kristu kao Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu, što je znak odanosti i zahvalnosti u osobnom susretu s Bogom koji liječi njezine rane nastale u ovom opoganjenom i užurbanom svijetu te ga preobražava u osobnoj meditaciji i tišini. To je veliki dar, ali samo za one koji ga prepoznaju i primaju.

Kako pristupiti blagovanju Tijela Kristova?

Katolički propisi za svetu pričest usmjereni su na dostojno primanje Tijela i Krvi Kristove. Pričest ne smije primiti osoba koja nije krštena ili ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Za valjano primanje potrebna je posvetna milost, odnosno stanje bez teškog grijeha.

Ako je osoba svjesna teškog grijeha, prije pričesti je potrebna sveta ispovijed. Laki grijesi ne sprječavaju primanje pričesti, ali se preporučuje pokajanje i skrušenost.

Pričest / Foto: TUZN

Vjernici su dužni euharistijski postiti najmanje jedan sat prije pričesti (ne jesti i ne piti, osim vode i lijekova), te pristupiti dostojanstveno. Pričest se može primiti u usta ili na ruku. Nakon pričesti preporučuje se sabranost, klanjanje i zahvaljivanje. Katolička Crkva preporučuje pričest na svakoj misi, a obvezna je barem jednom godišnje, osobito u uskrsno vrijeme.

Sveti Pavao upozorava da nedostojno primanje pričesti donosi duhovnu odgovornost (1 Kor 11, 27), jer osoba ne razlikuje Tijelo Gospodnje i time se izlaže sudu. Nedostojno pristupanje uključuje stanje teškog grijeha bez ispovijedi, nepoštovanje sakramenta i zanemarivanje zajedništva. Duhovni život kršćana temelji se na poniznosti, predanju Bogu i radosti koja proizlazi iz povjerenja u Njega. Radost i zahvalnost pomažu odbacivanju zlih misli i otvaranju djelovanju Duha Svetoga, dok trajna zabrinutost i unutarnji nemir otežavaju duhovni mir i povjerenje u Boga.

Euharistija – događaj našeg obraćenja

Euharistija se u katoličkoj teologiji promatra kao središnji događaj obraćenja, a ne samo kao običan ritual ili jedna vrsta pobožnosti. Ona je pozivnica na gozbu Jaganjčevu, koja od vjernika traži odgovor — ne samo dolaskom na pričest, nego i svojim životom koji treba postati euharistija: pomirenje, praštanje, dijeljenje i slavljenje.

Euharistija je susret sa živim Kristom koji poziva na promjenu srca i duhovno zajedništvo; Ona ispunjava izvorne čežnje duše i tijela, a obraćenje se događa upravo tada i sada, u zajedništvu s Bogom i drugima.

Sestra Benedikta Halilović rođena je 19. ožujka 1955. u Rijeci, u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, kao jedinica svojih roditelja. Od najranijeg djetinjstva odgajana je u duhu vjere, molitve i odgovornosti prema ljudima i životu. Ti su temelji kasnije oblikovali njezin unutarnji put i otvorili prostor za dublje traženje Božjega poziva. Djetinjstvo i mladost provela je u Sydneyju gdje je završila školovanje i zaposlila se u banci kao koordinatorica direktora. Iako je živjela siguran i uređen život, u njoj su sve snažnije sazrijevali osjećaji da je Bog poziva na drugačiji put: Na život molitve, tišine i potpunijega predanja.

Nakon dugog razlučivanja, odlučila se pridružiti zajednici benediktinki na Pagu. Dana 20. srpnja 1985. stupila je u samostan i započela život prema benediktinskom pravilu Moli i radi – Ora et labora. Sedam godina kasnije, 11. veljače 1992., položila je doživotne zavjete, odnosno monašku posvetu, potpuno predajući svoj život Bogu u benediktinskoj zajednici.

Tijekom godina obavljala je različite službe unutar zajednice, među kojima i službu predsjednice Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj. Već sedmu godinu je opatica samostana Sv. Margarite na Pagu, vodeći kontemplativan život koji, premda skriven od očiju svijeta, ostaje način služenja Crkvi i čovječanstvu kroz molitvu, šutnju i vjernost svakodnevici.