Isusova molitva, koju današnje evanđelje stavlja pred nas, vrlo je dirljiva. Važno je usredotočiti se na okolnosti u kojima je izgovorena. Isus je upućuje Ocu pred sam početak otkupiteljske muke.

Svaka muka čovjeku teško pada.

Teško ju proživljava pojedinac kojega je zadesila, ali i bližnji koji su uz njega i promatraju tu tragediju. Očevici nesreće jednoga čovjeka ponekad pitaju Boga: „Zašto si to dopustio?“ ili „Zar ti nije stalo do njega koji pati?“ Ljudi jednostavno takvu muku promatraju kao nešto što je previše i za gledati i za proživljavati, a usude se za to okriviti i samoga Boga. Možda smo se ponekad našli u takvu stanju i postavljali pitanje kakav je Bog.

Najispravnije je u takvim trenutcima zastati ispred Isusa na križu jer tu dobivamo odgovor kakav je Bog. Tada spoznajemo da je Bog taj koji je žrtvovao svoga sina kako bi svi ljudi dobre volje jednom bili slobodni od svih boli koje život donosi i kako bi živjeli u Isusovu kraljevstvu. 

Božja ljubav prema čovjeku pokazuje se u žrtvovanju vlastitoga Sina za toga istoga čovjeka.

No, Sin je proslavljen od nebeskog Oca i  sve će ljude koji iz ljubavi prema njemu žive i umiru u muci na kraju proslaviti u svome Kraljevstvu. Isus poznaje svijet u kojem živimo i boli koje čovjeka prate tijekom života. Iako više ne živi u našem svijetu, već u kraljevstvu nebeskom, u slavi koja nema kraja, moli se za nas ljude koji ga slijedimo. Isus se za nas moli svome Ocu da i nama daruje snage da unatoč svem trpljenju na ovome svijetu ostanemo na putu koji nas vodi k Njemu i da kao nagradu za svoju vjernost u Bogu znanome času zadobijemo nebesku proslavu.

Isus je došao na svijet zbog nas, da bismo jednom bili s njime u nebu.

Svojim je ljudskim životom pokazao svima koji trpe da takav život vodi u novi život u kojem zemaljske patnje postaju mile jer su upravo one put u vječnu slavu. Isus nije zaboravio na sve teškoće koje je doživio na zemlji i kako je u trenutku najveće boli ono u njemu ljudsko, u tuzi, strahu i osjećaju napuštenosti zavapilo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Zato se Isus ne udaljava od čovjeka koji pati. Isus za njega trpi, moli i čuva ga.

Teško nam je kao ljudima razumjeti zašto je toliko boli i trpljenja potrebno u ovom prolaznom životu da bismo u vječnom bili od toga oslobođeni i potpuno sretni.

Teško je razumjeti patnju ako se ne razumije težina svih grijeha koje čovjek čini. Jednako tako nikada nećemo u potpunosti razumjeti Božju dobrotu i ljubav, jer nismo svemogući.

Ono u što trebamo biti sigurni je da ćemo biti zahvalni Bogu za milost koju nam je dao u svojoj neizmjernoj ljubavi i dobroti. Tada ćemo mu biti zahvalni i za sve ono što nas je prema toj sreći pratilo. Bit ćemo zahvalni i za sva životna trpljenja koja smo doživjeli jer ćemo se na kraju uvjeriti da su ona bila dio Božje volje u borbi za vječnost i da su kao takva bila isplativa. 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Nikole Klemena prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.