Klimatske promjene i posljedice koje one za sobom ostavljaju ne shvaćaju se danas samo kao puki prirodni događaji.

Njihove učinke treba sagledavati u širem kontekstu, odnosno kao društvene događaje koji na svojstven način mogu mijenjati i oblikovati društvo u cjelini.

Zanimljivo je da su klimatski čimbenici dugo igrali samo tek sporednu ulogu u migracijskim istraživanjima te su sve do 1990-ih uglavnom bili predmet pojedinačnih znanstvenih studija. To se promijenilo s rastućom medijskom, ali i političkom pažnjom posvećenoj globalnom zagrijavanju i njegovim učincima na migracije.

U akademskim raspravama o klimatskim migracijama sve do polovice 2000-ih bile su prisutne gotovo alarmantne prognoze koje su uključivale nekoliko stotina tisuća klimatskih migranata, negdje su brojke išle i u milijunima, te njihov dolazak na prostor Europe.

Dugo se polazilo od pretpostavke da ozbiljne prijetnje po ljudsku sigurnost, kao što su nasilje ili prirodne katastrofe, tjeraju ljude na bijeg, na odlazak.

Čak i u krajevima i državama koje su već snažno pogođene klimatskim promjenama, poput juga Afrike, pacifičkih otočnih država ili Bangladeša, često je teško jasno odrediti kako se posljedice klimatskih promjena odražavaju na procese ljudskih migracija.

Općenito je prihvaćeno mišljenje da u klimatski pogođenim područjima, dodatni, često međusobno isprepleteni čimbenici – bilo da je riječ o onima društvene, političke ili gospodarske prirode – imaju značajan, ponekad presudan utjecaj na migracijske odluke. Tome u prilog govore rezultati istraživanja u posljednjih 15-tak godina koji ukazuju na znatno složeniju i raznolikiju sliku o klimatski uvjetovanim migracijama.

migracije/ Foto: Canva

Danas je prisutan određeni znanstveni konsenzus o čimbenicima koji utječu na mobilnost i klimatske promjene.

Naime, utvrđivanje dominacije samo jednog čimbenika pri odluci o migriranju, gotovo je nemoguće.

Mnogi krajevi u kojima su posljedice klimatskih promjena već danas vrlo izražene istodobno su pogođeni sukobima, državnom diktaturom, tiranijom ili slabošću institucionalnog sustava.

Migracijske odluke donesene u takvim okolnostima rijetko se mogu jasno odrediti kao dobrovoljne ili prisilne migracije.

Tome je tako, jer ne postoje jednostavni kriteriji prema kojima će se automatski moći odrediti veza između jačine klimatskih učinaka i razine ljudske mobilnosti.

Brojna istraživanja također naglašavaju važnost široko rasprostranjene kružne radne migracije u kontekstu klimatskih promjena.

Ljudi, zapravo, privremeno napuštaju obitelji kako bi negdje drugdje zaradili novac, nakon čega se vraćaju u svoj kraj.

Budući da se zarađenim sredstvima mogu barem djelomično nadoknaditi štete uzrokovane klimatskim promjenama, kao što su primjerice gubici usjeva ili uginuće stoke, pitanje – može li i u kojoj mjeri migracija predstavljati strategiju prilagodbe klimatskim promjenama – postalo je jedno od središnjih istraživačkih pitanja posljednjih godina.

Migracije u kontekstu klimatskih promjena najčešće se odvijaju unutar država ili između susjednih zemalja. Razlog leži u činjenici da najsiromašnije skupine stanovništva, a one su i najviše pogođene klimatskim promjenama, uglavnom nemaju sredstva za migraciju na velike udaljenosti.

Dio njih nema ni minimalne mogućnosti za bilo koji oblik migracija.

Stoga, suprotno raširenoj pretpostavci da je siromaštvo snažan pokretač migracija, znanstveno je dobro utvrđeno da siromaštvo migraciju češće sprječava nego potiče.

Umjesto toga, prisilno ostajanje u domicilnom kraju u kontekstu klimatskih promjena sve se češće smatra čak ozbiljnijim problemom od same migracije. Mnogima od pogođenih nepovoljnim životnim okolnostima nedostaju sredstva potrebna za migraciju ili klimatske promjene same doprinose gubitku tih sredstava.

Istraživanje stanovništva u takvim okolnostima razvilo se u posljednjih deset godina u još jedno važno težište istraživanja odnosa klimatskih promjena i migracija.

Stoga, alarmantne prognoze o masovnom dolasku milijuna klimatskih migranata-izbjeglica u Europu, u velikoj mjeri, čini se, nemaju ozbiljno znanstveno uporište.

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija).

Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine.

Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak. god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005. – 2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et Pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.