Isus susreće svoja dva učenika na putu za Emaus.

Znamo da se jedan zvao Kleofa, dok drugom ne znamo ime. Neki crkveni oci zato pretpostavljaju da se možda nije radilo o dvojici učenika, nego o dvoje učenika – o muškarcu i ženi.

Zašto bi to bilo važno?

Zato što Biblija pokazuje da Bog spašava čovjeka upravo ondje gdje je čovjek pao. A u prvom padu, u Edenskom vrtu, sudjeluju muškarac i žena – Adam i Eva. Pad čovječanstva započinje zajedničkim činom muškarca i žene, a sada Krist dolazi obnoviti upravo muškarca i ženu, obnoviti čovjeka u njegovoj cjelovitosti.

I zanimljivo je da se i jedno i drugo događa – uz obrok.

U Edenu čovjek uzima plod sa stabla spoznaje dobra i zla, uzima ga sam, bez Boga. U Emausu čovjek prima plod sa stabla križa, prima ga od Boga koji se daruje. U Edenu ljudi jedu bez Boga. U Emausu ljudi jedu Boga koji se daje čovjeku. U Edenu čovjek otkriva da je gol i zato se skriva. U Emausu Krist je taj koji se „skriva” pod prilikama kruha, ali zato čovjek više nema potrebu bježati i skrivati se.

I u jednom i u drugom slučaju, nakon jela, otvaraju se oči. Ali ono što vide potpuno je različito.

U Knjizi Postanka čitamo: „Tada im se oboma otvoriše oči i upoznaju da su goli.“

U Edenu se oči otvaraju, ali za sebe.

To otvaranje očiju ne donosi mir, nego nekoliko posljedica. Prva je stid. Čovjek više ne gleda tijelo kao Božje djelo, nego kao ranjivost koju mora sakriti. Zatim strah, čovjek se boji Boga te se počinje skrivati od njega. Posljedica toga obroka je i optuživanje i prebacivanje odgovornosti:

„Žena koju si mi dao…“ Razdor se širi i na zemlju: svijet, koji je bio dar, postaje teret. Čovjek sada kruh zarađuje „u znoju lica svoga“, jer više ne živi u skladu s Božjim redom.

Mozaik “Put u Emaus/Prepoznaše ga po lomljenju kruha”, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Kreševo / Foto: Facebook

S druge strane, u Emausu se oči također otvaraju, ali ovdje ne za sebe, nego za Krista.

Nakon lomljenja kruha Evanđelje kaže: „Uto im se otvore oči te ga prepoznaše.“ Što se događa ovdje?

Dok su prije gledali samo sebe, poput Adama i Eve, vidjeli su samo svoju bol i razočaranje. A sada vide Krista. Prije su gledali svoje slomljene nade, sami kažu: „A mi se nadasmo…“ Ali nakon lomljenja kruha sve se mijenja.

Oni sami uočavaju posljedice tog otvaranja očiju.

Prvo, rađa se radost: „Nije li gorjelo srce u nama…?“

Drugo, obnavlja se zajedništvo. Umjesto da ostanu u Emausu, zatvoreni u svoju privatnu sigurnost, oni iste večeri ustaju i vraćaju se u Jeruzalem. Strah ih više ne paralizira.

Treće, rađa se poslanje. Oni ne zadržavaju iskustvo za sebe, već postaju svjedoci. Ono što su doživjeli moraju podijeliti s drugima. I, četvrto, patnja dobiva smisao. Sada razumiju da Veliki petak nije bio poraz i neuspjeh, nego put spasenja.

U Edenu čovjek nakon jela gleda sebe, bježi od Boga i boji se.

otvoreno srce/ Foto: Canva

U Emausu čovjek nakon lomljenja kruha gleda Krista, doživljava nutarnje iscjeljenje i raduje se.

U Edenu je čovjek jeo da postane kao Bog, i na kraju je izgubio Boga. A u Emausu čovjek jede Boga koji se daruje i ponovno pronalazi sebe.

Zašto je ovo važno za nas? Važno je jer to nije samo priča o Adamu, Evi i dvojici učenika na putu za Emaus. To je priča o svakome od nas.

Mi svaki dan stojimo između ta dva stabla.

Svaki dan imamo mogućnost birati između dva načina življenja: živjeti tako što ću uzimati ili tako što ću zahvalno primati. To je razlika između grijeha i spasenja. Grijeh govori: „Uzet ću to, imam pravo na to.“ Euharistija nas uči: „Sve primam kao dar jer samo tako mogu živjeti.“

Zato nas svaka misa uči ne grabiti, nego primati, ne posjedovati, nego zahvaljivati.

Mi možda ne posežemo za zabranjenim plodom u vrtu, ali vrlo često posežemo za životom bez Boga. Koliko puta svoju sigurnost gradimo samo na vlastitim sposobnostima? Koliko puta tražimo sreću u posjedovanju, uspjehu, priznanju? To je logika Edena: uzeti, kontrolirati, osigurati se, biti sam sebi oslonac.

A posljedice su iste kao tada: u nama se javlja nemir, javlja se uspoređivanje s drugima, javlja se strah da ćemo nešto izgubiti, bližnje optužujemo i odnosi se narušavaju.

A kako izgleda život koji uči živjeti Emaus?

Kako izgleda život čovjeka koji ne uzima, nego prima?

Takav čovjek više ne gleda život, ljude, situacije kao nešto što mora osvojiti, kontrolirati i osigurati, nego kao dar koji mu je Bog povjerio. Takav čovjek ne mora stalno dokazivati svoju vrijednost. Ne mora stalno uspoređivati svoj život s drugima. Ne mora stalno strahovati da će nešto izgubiti. Drugi mu nisu prijetnja.

Zašto? Zato što zna da ono najvažnije nije nešto što si je sam osigurao, nego nešto što mu je darovano.

Zato je Euharistija škola života.

Na svakoj misi učimo ono što su naučili učenici u Emausu: život se ne spašava i ne živi tako da ga uzmemo u svoje ruke, nego tako da ga primimo iz Božjih ruku. Možda je zato Luka ostavio ime drugog učenika nepoznato – jer to mjesto na putu za Emaus pripada svakome od nas.