Budi dio naše mreže

„Božje milosrđe postaje vidljivo svaki put kad se čovjek odluči ne uzvratiti zlom na zlo“, poručio je vlč. dr. Dario Hrga u svojoj homiliji na 2. vazmenu nedjelju koju prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije.

/ mk

Vjerujem da smo svi mogli osjetiti zajedništvo Isusovih učenika, ali isto tako i tjeskobu, neizvjesnost i nemir. Nakon Isusova uskrsnuća učenici su se nalazili zajedno, srca opterećenih strahom, sjećanjima na vlastiti bijeg i neuspjeh te osjećajem da su iznevjerili onoga komu su obećali vjernost. Tako su zatvorena vrata kuće u kojoj borave postala vanjski znak njihove unutarnje zatvorenosti, nesigurnosti i bojazni pred Bogom i pred samima sobom.

Upravo u takvo njihovo raspoloženje dolazi Gospodin, ne kao sudac koji traži odgovore, ne kao netko tko podsjeća na prošle pogreške, nego kao Onaj koji poznaje dubine ljudskog srca i zna da se čovjek često skriva, ne zato što prezire Boga, nego zato što se boji da više nije dostojan Njegove blizine.

No, dolazak Gospodinov nije bučan ni prijeteći, nego tih i pun blizine, a njegove riječi mira nisu običan pozdrav, nego stvarnost koja liječi ljudske slabosti.

To je zato jer Bog koji je samo milosrđe ne započinje odnos s čovjekom snagom autoriteta, nego iz ljubavi koja želi umiriti savjest, izliječiti strah i vratiti povjerenje koje je grijeh ranio.

Pokazujući ruke i bok, Gospodin pred učenike stavlja istinu o sebi i o Bogu koji ne skriva tragove patnje, jer milosrđe ne znači brisanje boli iz povijesti, nego njezino prihvaćanje i preobrazbu.

Tako Isusove rane postaju svjedočanstvo ljubavi koja ide do kraja i znak da Bog nije ostao postrani dok je čovjek patio, nego je ušao u samu srž ljudske boli.

Upravo u njegovim ranama očituje se Božja ljubav koje ne odbacuje ranjenog čovjeka, nego ga traži, ne okreće se od onoga koji je pao, nego mu prilazi.

Kad Gospodin dahne u učenike i daje im Duha Svetoga, On im povjerava zadaću koja nadilazi ljudske snage, koja je u potpunosti prožeta milosrđem, jer im daje poslanje da budu oruđe oprosta, znak da Bog želi ponovno podići palog čovjeka, osloboditi onoga koji je zarobljen krivnjom i otvoriti budućnost ondje gdje se činilo da je sve završeno.

U toj službi opraštanja Crkva nije pozvana biti stroga čuvarica granica, nego strpljiva majka koja zna da se čovjek često vraća polako, s mnogo strahova i padova, te da je Božje milosrđe proces koji traje, a ne tek jedan trenutak, jer Bog ne mjeri ljubav prema čovjeku brojem njegovih pogrešaka, nego snagom svoje vjernosti.

Lik apostola Tome dodatno produbljuje poruku milosrđa, jer on ne skriva svoju sumnju i ne pristaje na površne odgovore, nego traži dodir sa stvarnošću. Dopuštajući Tomi da dotakne njegove rane, Gospodin pokazuje da se vjera ne rađa iz prisile, nego iz susreta s ljubavlju koja prihvaća čovjeka takva kakav jest, sa svim njegovim lomovima i borbama, te upravo iz tog susreta nastaje ispovijest vjere koja nije plod dokaza, nego iskustva da je Bog blizak i milosrdan, pa i onda kad smo malovjerni.

Riječi koje Gospodin upućuje onima koji ne vide, a vjeruju, otvaraju prostor našem vremenu i našem životu, jer i danas postoje mnogi koji Boga traže usred tame, neizvjesnosti i patnje, a susreću ga u znakovima milosrđa koji se očituju u opraštanju, u strpljivosti, u nesebičnoj ljubavi i u spremnosti da se drugome pruži nova prilika.

Božje milosrđe postaje vidljivo svaki put kad se čovjek odluči ne uzvratiti zlom na zlo, kad se ne zatvori pred tuđom slabošću, kad ne osuđuje, nego razumije, jer se tada u svijetu nastavlja ono što je Gospodin započeo dolaskom među učenike iza zatvorenih vrata.

Zato Crkva ovu nedjelju s pravom naziva Nedjeljom Božjeg milosrđa podsjećajući da Božje milosrđe nema granica, da je nepresušno vrelo, veće od ljudskog grijeha, straha i beznađa.

Božje milosrđe ne poništava istinu o grijehu, ali joj oduzima vlast nad čovjekom, jer Bog ne želi da itko ostane zarobljen u svojoj prošlosti, nego da povjeruje kako je svaki dan nova prilika za povratak, ozdravljenje i rast u ljubavi. Na kraju, put vjere svodi se na povjerenje koje se rađa iz susreta s milosrđem, jer onaj kome je oprošteno, tko se osjeti prihvaćenim i ljubljenim, može i sam postati milosrdan prema drugima, pa iz dubine srca izgovoriti molitvu koja ne traži objašnjenja, nego se predaje Božjoj dobroti riječima koje sažimaju sve: Isuse, uzdam se u tebe! 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja