Riječ je o opsežnoj (256 stranica) i argumentiranoj teološkoj, jezičnoj i kanonskoj prosudbi novoga izdanja Biblije u nakladi Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera iz prosinca 2025.

Teolog Radelj proučava tzv. „Hrvatski standardni prijevod“ Biblije.

Polazi od toga da prijevod Svetoga Pisma nikada nije tek tehnički pothvat, nego čin odgovornosti prema Objavi, prema Crkvi i prema jeziku.

Istraživanje potkrjepljuje tvrdnjama desetaka crkvenih otaca, naučitelja i sabora te svetopisamskim navodima više od 40 prethodnih prevoditelja na hrvatski.

Posebno razmatra pitanja izostavljenih novozavjetnih redaka, šturost poprječnih uputnica i vrlo malen broj podrubnih objasnidbenih napomena.

Ukazuje na tekstne izmjene, nelogičnosti i zatipke te upozorava na pogrješne teološke implikacije kojima vode.

Zaključuje da to izdanje „nije zamišljeno kao studijska Biblija“ (str. 74) te da se prijevod neopravdano nazvao „standardni“, a zapravo je „Biblija za početnike hrvatskoga“ (str. 77).

Biblija / Foto: HKM

Između vjernosti i razumljivosti

U središtu Radeljeve analize nalazi se pitanje vjernosti prijevoda Biblije – ne samo izvorniku, nego i Predaji, crkvenom nauku te bogatoj hrvatskoj svetopisamskoj baštini.

Podsjeća da Crkva traži da prijevodi Svetoga pisma budu istodobno pristupačni i opremljeni „potrebnim i uistinu dostatnim tumačenjima“ (Dei Verbum 25), da bi vjernici mogli sigurno i plodonosno pristupati Pismu.

Tvrdi da novi prijevod, vođen željom za razumljivošću, odustaje od biblijskoga stila, previše pojednostavljuje sadržaj i nerijetko ga tumači na svoj način, a ne prevodi.

Kanonska i crkvenopravna dimenzija

Jedno od važnijih pitanja koje knjiga otvara jest kanonski status prijevoda. Autor podsjeća na odredbe Zakonika kanonskoga prava (kan. 825., 827. i 830.) prema kojima se prijevodi Svetoga pisma za katoličku uporabu trebaju objaviti uz odobrenje mjerodavne crkvene vlasti.

U knjizi se ističe da predmetno izdanje nema takvo jamstvo, što ima konkretne posljedice: ta se Biblija ne može izlagati, prodavati niti darivati u crkvama, kapelama i katoličkim knjižarama, niti rabiti u bogoslužju, vjeronauku, školama i fakultetima.

U tom kontekstu knjiga se ne zadržava na kritici, nego podsjeća na dvotisućljetnu praksu Crkve: javno naviještanje Božje riječi u Crkvi traži razvidnost, pravovjernost i crkveno zajedništvo.

Obrana sakralnosti jezika

Radelj u knjizi brani sakralni biblijski jezik. Ne zastupa biblijski stil radi njega samoga, nego ukazuje na opasnost da se, pod krinkom osuvremenjivanja, oslabi izričajna gustoća i teološka dubina svetopisamskoga govora.

U tom smislu, autorova je namjera da knjiga bude svojevrsna apologija hrvatskoga jezika – njegova dostojanstva, izražajnih svojstava i povijesne povezanosti s biblijskom riječi, od glagoljičke baštine do suvremenih prijevoda.

Prepoznaje i pozitivne strane prijevoda, primjerice dosljedno prevođenje svetoga četveroslova riječju „Gospodin“, čime se nastavlja drevna predaja Septuaginte, Vulgate, Kašića i Katančića.

Time se pokazuje da autor ne želi donijeti jednostrano osporavanje, nego razboritu i diferenciranu prosudbu.

Kritika kao služenje

U završnim poglavljima iznosi teološku ocjenu novoga prijevoda i upozorava na širenje nedorečenosti ili zabluda ondje gdje prijevod nije dovoljno precizan. Ipak, ton knjige nije polemički, nego duboko crkven: kritika je shvaćena kao služenje istini, a ne kao razgradnja.

U tom smislu Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva mogu se čitati i kao poticaj na ozbiljnije bavljenje Svetim pismom, na odgovornije prevođenje i na dublje poštovanje prema riječi koja je „živa i djelotvorna“ (Heb 4, 12).

Vrijednost knjige

Knjiga daje prinos hrvatskoj biblijskoj i teološkoj raspravi. Povezuje filološku osjetljivost, teološku preciznost i crkvenopravnu svijest. U vremenu kada se pitanje prijevoda Svetoga pisma lako svodi na tehničko ili tržišno pitanje, u knjizi se podsjeća da je riječ o stvarnosti koja zahvaća samu srž vjere.

Teolog Radelj poručuje da je najveća vrijednost knjige u tomu što vraća dostojanstvo raspravi o Bibliji. Ne polazi od ideoloških pretpostavki, nego od svijesti da Božja riječ nadilazi svakoga prevoditelja, svakoga urednika i svaki naraštaj.

Zato knjiga može biti dragocjeno štivo za teologe, jezikoslovce, književnike, prevoditelje, svećenike, vjeroučitelje, studente teologije, kroatistike i komparatistike, kao i sve koji žele dublje razumjeti kako nastaje prijevod Svetoga pisma i zašto je njegova vjernost od presudne važnosti.

Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva nisu tek knjiga o jednom prijevodu. Oni su podsjetnik da je svaka riječ Svetoga pisma povjerena Crkvi kao blago, a ne kao građa za slobodnu preradbu. U tom smislu, dodaje da knjiga stoji u kontinuitetu s dugom predajom crkvene brige za pravovjernost i dostojanstvo biblijske riječi.

O proslovu

Kao Proslov donosi se prijevod Iz Proslova Evanđeljima koje je sv. Jeronim uputio svetom papi Damazu.

Prevođenje Svetoga pisma težak je i odgovoran posao, ističe Dalmatinac. Kaže da je ispravio ono što su loši tumači naopako uredili, ili preuzetni i nevješti ispravljači još gore izmijenili, ili sneni prepisivači dodali ili promijenili. Sve s vodiljom da prijevod bude točan, koji su „apostoli odobrili“; razumljiv, ali vjeran izvorniku, pouzdan u čitanju i raspravama.

Sv. Jeronim, Caravaggio / europeana.eu

O predgovoru

U Predgovoru (str. 9 – 12) biskup Martin Vidović ističe: „Prijevod Svetoga Pisma nikada nije samo prijevod, nego je to istodobno i nerastavljivo prijenos svekolika poklada Objave s jezika izvornika u neki drugi jezik.“

Zato mora biti „vjeran i slovu i duhu izvornika kao i Predaji i crkvenim otcima“.

No, prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva, objavljen u prosincu 2025., „pogubio se između biblijskoga stila i razumljivosti“.

Prireditelji su „dobrano skresali ni manje ni više nego sȃmu jezičnu podlogu na koju su svoj prijevod postavili“.

„Napravljen je ukalupljen prijevod, sputan i lišen vjernosti hrvatskomu jeziku i vlastitostima biblijskoga ili svetopisamskoga govora i načina izražavanja“. Apostofirajući sv. Augustina, biskup Vidović uspoređuje taj prijevod s nuđenjem da se žvače izgažena trava i pije mutež. Budući da nema kanonsko odobrenje, „novi hrvatski prijevod Biblije ne može se prodavati u katoličkim knjižarama“.

Rasprave

Autorovi tekstovi organizirani su u cjeline: Teološki i metodološki okvir, Bogoslužni i temeljni tekstovi, Izostavljeni redci, Teološka prosudba, Primjeri kasapljenja i Stanje istraživanja.

Naslovi poglavlja glase: Opći uvod u pitanja Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva, Dosezi i granice Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva, Podloga za prevođenje Svetoga Pisma, Perikopa, O napomenama u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva, Poprječne uputnice u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva, Očenaš u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva, Skrivanje novozavjetnih redaka, Kamo je nestao Matej 17, 21, Zašto je preskočen Matej 18, 11, Je li održivo odbacivanje Mateja 23, 14, O krađi epifoneme Marko 7, 16, Čijom se vlašću ispušta Ivan 5, 3b–4, Osakaćena Prva Ivanova 5, 7–8, Širi li novi prijevod Biblije zablude, Uvod u redaktorske preinake Evanđelja po Ivanu i Sažetak.

Prijevodi

Od prijevoda kojima se obogaćuje hrvatska biblistika, osim Jeronimova Proslova, donosi se prijevod tumačenja prvih četiriju redaka pete glave Evanđelja po Ivanu koje je sv. Toma Akvinski izlagao svojim studentima, kao potvrda prihvaćenosti u Crkvi tih sada izbačenih redaka.

Dvostupačno se, radi usporedivosti, donosi prvotisak Evanđelja po Ivanu kako ga je preveo Ivan Dugandžić i kako je objavljen u izdanju Hrvatskoga biblijskoga društva, kao primjer prerađivanja teksta.

Time autor pokazuje odnos nakladnika Biblije prema prevoditeljima biblijskih knjiga, razinu zadiranja u prijevode i davanja ključne uloge anonimnim pojedincima u definiranju konačne inačice toga prijevoda Biblije.

Pritom je – ističe Radelj –  odbačen timski rad i suprotno prvim objavama, on nije obilježje cijeloga pothvata, a zbog neujednačenosti navoda između pojedinih knjiga, djelo nije postalo jedna cjelina.

Pomagala za snalaženje

U Literaturi o prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva popisano je 112 bibliografskih jedinica dosad napisanih o tomu prijevodu. Kazalo popisuje osobe, mjesta, ključne pojmove te obrađivane hebrejske, grčke i latinske riječi.