Otvoriti oči, vratiti vid slijepcu od rođenja – nije li to nešto veliko i čudesno? Dati da svjetlo uđe u njegov život, svjetlo koje dotad nije poznavao?

Dopuštam sebi i vama, braćo i sestre, zajedno razmišljati dalje: možda slijepac od rođenja, kojega je Isus izliječio, te večeri dugo nije mogao zatvoriti oči. Od radosti. A možda mu je te večeri i pao kamen sa srca.

Konačno je završio najteži dan, prvi dan u kojem posjeduje darovani mu vid.

Oči su ga boljele, one oči srca.

Možda si je čak poželio da ponovno padne u tamu, koja ga je obavijala od rođenja do toga dana?

Ta je tama bila na neki način njegov zaklon, zaštita i „izolacija“; zaklon i „izolacija“ od grube tvrdoće srca većega broja članova njegove zajednice; zaklon od hladne ravnodušnosti za prepoznavanje tako velikih stvari, tako čudesnih događanja u životu pojedinaca i narodne skupine.

Ta tvrdoća srca bila je vidljiva po tvrdokornosti, začahurenosti, zatvorenosti u sebe, nevjerici, zapravo jednom sljepilu. Sve se to osjećalo na svakom koraku. Time zračni današnji evanđeoski odlomak, odnosno oni koji su okruživali Isusa.

Nesporazum s kalom, ozdravljenjem slijepca i subotom zapravo je vrhunac ljudske tvrdokornosti, koja uvijek iznova karakterizira kako Isusove sunarodnjake, tako i nas danas.

Slijepcu od rođenja pljuvačka i Isusov kal na očima otvorili su vid – da vidi Svjetlo, da vidi Spasenje, a svima drugima ta je pljuvačka i kal, to ozdravljenje – čini se – značilo osljepljenje. Zapravo, pokazalo je njihovu sljepoću.

Izliječiti oči slijepcu od rođenja – bilo je nešto divno.

Ali kad ljudi zdravih očiju zatvaraju te iste oči pred tim čudom, to je sljepoća svoje vrste, duboka sljepoća, koja se nastanila u dubina bića. Kako je bilo teško samom Isusu prijeći preko te sljepoće?

U krajnjoj zaslijepljenosti ljudi se zatvaraju pred Isusom.

On ima oko za Božji svijet koji dolazi, a oni u taj svijet ne vjeruju, niti se tom svijetu žele otvoriti, ne žele povjerovati. Isus ima oko za slijepca od rođenja, patnika, a oni ga najradije ne bi vidjeli. Isus ima oko za Božju ljubav, koja je za njih opasna smetnja i prijekor njihovom lažnom miru.

Oni bi najradije nastavili svoju prešutno dogovorenu igru: udri i ubodi, udarac i protuudarac. To se vidi što sad napadaju Isusa, sad slijepca, sad njegove roditelje.

Mogli bismo na koncu reći da je ovdje riječ o duhovnoj sljepoći, a duhovno slijep nije slijep samo za predmete koje bi trebao vidjeti. On je slijep za svoju sljepoću (Theodor Haecker).

Ljudi Isusova vremena su također ljudi poput nas, poput vas i mene. Možda nam se u ovom razmišljanju ta tvrdnja čini neprihvatljivom.

Izlazak iz tame / Foto: Depositphotos

Zar smo i mi toliko zaslijepljeni?

Međutim, što je s našom sklonošću da sljepoću uglavnom vidimo kod drugih, a svoju ne vidimo ili se i pred njom zatvaramo?

Nije li toliko puta prisutna zaslijeplljenost u nas u različitim situacijama jasan znak da smo u vlasti zaslijepljenosti?

Uvidjeti vlastitu zaslijepljenost – to je pretpostavka, temelj da možemo zamoliti Gospodina Isusa: Gospodine, daj da progledam!

Dokle god kruto ostajemo pri svojim uvjerenjima, dokle god smo spremni boriti se za svoja navodna prava gazeći po drugima, dotle će Božja obećanja za nas biti nešto nepoznato i maglovito, čemu ne poklanjamo rado svoje povjerenje.

Isus je imao viziju u koju je vjerovao svom snagom i svim srcem.

Pred sobom je vidio nov život, posve preobražen.

Želio je pridobiti ljude da i oni polože svoju nadu u Božje kraljevstvo koje ima doći. Međutim, koliko god ta želja bila jaka, Isus se u provedbi toga cilja nije mogao, nije želio služiti silom. On je već živio tu novu stvarnost koju je Bog namijenio svim ljudima.

Sve nas je gledao u svome Sinu. U toj stvarnosti nema mjesta za takvu tvrdokornost, bezdušnost, začahurenost, prisilu, nasilje. Isus se nije služio takvim načinima ponašanja, tipičnima za „staroga“ čovjeka. Taj njegov stav bio je znakom da kraljevstvo Božje više nije daleko, da je blizu, da je – dapače – među nama. Po njemu.

Ugledavši svjetlo, slijepac je povjerovao u Isusa.

Dar svjetla povezan je s darom vjere, koja je preobrazila cjelokupni njegov život.

Taj nas događaj može okrenuti da uvidimo sljedeće: tko priznaje da svoje gledanje, odnosno vjeru, ima zahvaliti Isusu Kristu, taj konačno ulazi u svjetlo i to darom čiste milosti koju mu Gospodin radosno podjeljuje.

Tko pak misli da vidi i vjeruje sam od sebe, i bez Božjega dara, da je on sam došao do vjere i primio vjeru nekom svojom zaslugom, taj je već slijep i ostat će zauvijek slijep. Upravo to Isus govori farizejima: Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No, govorite: ‘Vidimo’, pa grijeh vaš ostaje.

Zaslijepljenost se kod nas pokazuje i u pitanju vjere, a onda i na različite načine.

Zar ne da smo toliko puta umišljeni i preuzetni da ne vidimo svoju duhovnu bijedu, svoje stanje u kojem živimo, te ne poradimo na sebi da iziđemo iz „slijepe ulice“ života kojim živimo. Koliko puta se ne veselimo dobru drugoga radi nekoga svog opterećenja i zatvorenosti, kao što se Židovi nisu veselili ozdravljenju slijepca.

Zar ne da često puta, napose mlađi, u nekom poticaju ili opomeni starijih – roditelja, učitelja i drugih – gledaju „prijetnju“ za sebe, kao da im netko ne želi dobro, a ne njihovu brigu i želju da im bude bolje, da oni budu bolji?

Događa se u naše dane da roditelji – u vlastitoj zaslijepljenoj „ljubavi“ – jedini ne vide kojim putem hodi njihovo dijete, da ne vjeruju razredniku, niti prijateljima jer oni dobro znaju svoje dijete, pa na kraju bude još teže kad se nešto loše dogodi.

U isto sljepilo upada mladić ili djevojka (pa i odraslije osobe), koje ulaze u „svijet droge“, pa žive u lažnom miru i srljaju u vlastiti „pakao“ s posljedicama o kojima sada ni najmanje ne razmišljaju.

Govoriti o drogi više ni ne treba, jer je ona danas posve normalna stvarnost; neki ne žele da se o njoj govori jer im to smeta i žele biti u svom „sljepilu“. I mogli bismo nizati primjere.

Dani korizme su nam svima, braćo i sestre, darovani da uvidimo svoje zalijepljenosti i da se otvorimo Svjetlu – Isusu Kristu.

Da ne budemo slijepi pored zdravih očiju.

Neka i nama Isus otvori oči za svjetlost i novost života. A to će se dogoditi jedino u vjeri, onoj vjeri koja je usađena u nas.

Zato zahvalimo danas najprije za dar vjere, potom molimo za snažniju vjeru; molimo za dar svjetla potrebnoga da iskreno vidimo sadašnje stanje, ali i put kojim nam valja ići.

Neka nam u Kristu očitovani cilj baca svjetlo na taj put.