„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Danas želim s vama podijeliti jednu situaciju iz tramvaja. Dogodila se prije nekoliko dana dok sam se vraćala kući s posla.
Ušla sam u tramvaj na prva vrata, odmah iza vozača i ništa osim gužve nisam primijetila. Stajala sam u kutku uz prozor i bavila se svojim mislima. Na idućoj stanici ušla je djevojka i naslonila se uz prozor pored mene.
Na prvom sjedalu bila je djevojka nekih 20-ak godina i vidjela sam da plače. Nosila je sunčane naočale, ali vidjelo se kako joj niz obraze padaju suze.
Djevojka koja je stajala pored mene pitala ju je može li kako pomoći.
Djevojka koja je plakala samo je kimnula glavom da ne može i nastavila plakati. Plakala je u tišini. Samo sam vidjela suze kako joj cure niz obraze. Počela je plakati jače i brisati lice rukom. Činilo se kako nema maramice pa sam joj dala svoje. Nasmiješila se i uzela, a djevojka pored mene rekla joj je kako je sasvim u redu plakati ako si tužan ili se ne osjećaš dobro. Uplakana djevojka kroz suze se nasmiješila i nastavila plakati.
Djevojka pored mene ponovno joj je rekla da, ako želi razgovarati, rado će je saslušati. Rekla je da neka zna kako nema problema koji se ne može riješiti.
Pogledala je mene, kao da traži potvrdu, a ja sam kimnula glavom i rekla da se slažem – za sve postoji neko rješenje.
A onda joj je rekla nešto što me baš dirnulo.
„Znaš… i ja sam puno puta plakala. U tramvaju. I u životu.“
Uzela je mali papir, napisala svoj broj telefona i pružila djevojci koja je plakala. Pitala ju je kako se zove. Saznale smo kako joj je ime i odakle je doselila u Zagreb, gdje radi…
Uskoro je morala izaći na svojoj stanici pa nas je pozdravila i zahvalila, ali prije nego što je izašla – djevojka pored mene ju je zagrlila i još jednom ponovila neka se ne ustručava javiti i da će joj rado pomoći. Bilo je to iskreno i s poštovanjem, a zatim joj je još jednom rekla: „Ne brini. Nema problema koji se ne može riješiti.“
Vrata su se zatvorila, a tramvaj je nastavio dalje.
Nas dvije smo ostale stajati uz prozor, a ona je tada rekla da joj je uvijek teško gledati kada netko plače i kako bi svijet bio puno ljepši kada bismo više brinuli jedni o drugima.
Rekla sam da se slažem i zaista bi sve bilo ljepše kada bismo svi bili barem malo nježniji jedni prema drugima.
Djevojka koja je pokazala toliko pažnje i nježnosti prema osobi koju ne poznaje zove se Valentina. Ne znam koliko godina ima, možda 25… Sitnije je građe, kosu nosi povezanu u rep, traperice i majicu.
Ničime ne privlači pozornost osim ljudskošću koju je pokazala i dokaz je kako dobrota postoji.
Ne možemo riješiti tuđe probleme, ali možemo pokazati da nisu sami.
Ponekad je dovoljna jedna maramica.
Jedna rečenica podrške.
Jedan zagrljaj.
I možda nikada nećemo znati koliko je taj mali trenutak nekome značio.
Ali sigurna sam da bi svijet bio potpuno drugačije mjesto kada bismo svi imali hrabrosti biti malo više ljudi. I kada bismo živjeli bez filtera, s iskrenim emocijama. Baš kao što je i Valentina lijepo rekla da je puno puta plakala u tramvaju i u životu.
Nismo svi u svakom trenutku jaki. I ja sam plakala u tramvaju. I u životu. Sigurna sam da nas ima još. I nisam uvijek imala maramice, a ponekad je bilo više suza i premalo maramica. Suze su sastavni dio života.
Zato budimo hrabriji u dobroti, malo nježniji u riječima i spremniji zaustaviti se kad vidimo da je nekome teško. Jer ponekad upravo takav mali trenutak nekome promijeni cijeli dan – a možda i puno više od toga.