Mislim da ljude prestanemo primjećivati kad postanu dio ulice, a ne dio svijeta oko nas. I možda baš zato promjena u drugom smjeru može početi s običnim „dobro jutro“! 

Zadnjih par mjeseci upoznajem jednog beskućnika.

U početku je to bio samo pozdrav, a zatim koji novčić i pitanje želi li kavu, nešto za pojesti, voće – bilo što.

Ne treba ništa. 

Nepovjerljiv je i razumijem zašto.

Ali malim koracima gradimo.

Sad već znam kako mu je ime.

A prošli tjedan kad me ujutro vidio u kratkim rukavima, rekao je da zašto nisam uzela neku jaknu ili vestu jer je hladno. Mogla bih se prehladiti. 

Saznala sam da voli makovnjaču i orahnjaču. 

Eto, svatko ima neki gušt koji ga veseli, a ja sam već imala plan prilikom idućeg susreta – iznenaditi ga makovnjačom ili orahnjačom.

I tako, malim koracima idemo dalje.

Mislim da je najveći problem to što često mislimo da nemamo što dati ako ne možemo riješiti nečiji problem.

A ponekad je za početak dovoljno – ne zaobići čovjeka. Ne ignorirati. 

Sve ostalo dođe s vremenom jer svijet ne mijenjaju velika djela. Mijenjaju ga mala, ali svakodnevna djela dobrote kroz koja jedni drugima pokažemo da nam je stalo i budemo ljudi jedni prema drugima. 

Jer ljudi ne postaju nevidljivi zato što su beskućnici.

Postaju nevidljivi kad ih prestanemo gledati kao ljude.