Augustin i teorija pravednog rata

Je li i pod kojim uvjetima moralno primijeniti silu?

Augustin, kojeg većina komentatora smatra, ako ne baš začetnikom, onda osobom koja je dala ključne smjernice s obzirom na koncept „pravednog rata“, cijelu problematiku sažimlje u pitanje:

Može li kršćanin voditi rat, a da ne upadne u grijeh?

Sveti Augustin konkretnu definiciju „pravednog rata“ donosi eksplicitno samo jednom, u djelu Quaestiones in Heptateuchum. Na tragu Cicerona kaže da su opravdani ratovi za koje se može reći da osvećuju neku nepravdu.

U tomu smjeru crkveni naučitelj tematizira dva vida koji reguliraju opravdanje rata, odnosno „pravedni rat“, navode autori Felbar i Tolvajčić u članku „Teorija ‚pravednog rata‘ u katoličkoj misli“:

1. pravo da se ide u rat (jus ad bellum);

2. pravedno ponašanje u ratu (jus in bello).

medalja sv. Augustina / Foto: Vatican Media/ Snimka zaslona

S obzirom na „jus ad bellum“, postizanje mira jedini je opravdani cilj rata.

Rat ne treba poduzimati, osim ako prethodno nisu iscrpljena sva alternativna sredstva rješavanja sukoba.

Sv. Augustin ističe da dobrim ljudima možda ne priliči radovati se proširenju vladavine. Ipak, nepravednost onih zlih, protiv kojih se vode „pravedni ratovi“, omogućuje i onim pravednim kraljevstvima da narastu. Ovdje je riječ o nuždi jer „gore bi bilo kad bi nepravednici vladali pravednicima, i ta se nužda s pravom naziva srećom“.

Ipak, miru nema alternative, naravno, ako je on moguć.

Što kaže Toma Akvinski?

Sveti Toma pristupa problemu rata iz perspektive kršćanske etike ljubavi.

Prije no što uopće treba potegnuti pitanje rata, makar i „pravednog“, treba nastojati oko mira zaraćenih strana jer mir je „čin ljubavi“ koji je i zbog toga „uvršten među blaženstva koja su čini savršene kreposti“.

Na samom početku postavlja pitanje:

„Je li rat uvijek grijeh?“

Odgovarajući na izvode u korist ove teze, zaključuje da to nije uvijek slučaj.

Iako je ratovanje nepoželjno i uvijek ga, kada je to moguće, valja izbjegavati, rat nije grijeh.

U kojemu slučaju rat nije grijeh? U slučaju kada je riječ, kao i kod Augustina, o „pravednom ratu“ (bellum iustum).

posljedice napada u Libanonu / Foto: YARA NARDI/REUTERS

Da bi se neki rat mogao okarakterizirati pravednim i da ne bi potpadao pod kategoriju grijeha nužna su, prema Tomi, tri uvjeta:

1. Rat može valjano pokrenuti isključivo „vlast vladara“ (auctoritas principis), odnosno legitimna vlast u čije ovlasti pripada da radi općeg dobra i „brige nad državom“ „brani zajedničko dobro od vanjskog neprijatelja“.

Privatnim osobama nije dopušteno pokretati ratove, nego svoje ugroženo pravo „može podastrijeti sudu starješine“.

2. Potreban je „pravedan razlog“ (causa iusta), odnosno da su „oni koji su napadnuti zaslužili da budu napadnuti zbog neke krivnje“.

Riječ je o kažnjavanju neke nepravde.

3. Konačno, potrebna je „ispravna nakana“ (intentio recta) onih koji ratuju; oni mogu ratovati ili da unaprijede dobro ili pak da izbjegnu zlo.

I ovdje je prvotno u temelju nastojanje oko mira (naravno, ako je on moguć).

Također, zabranjuje se bilo kakva zla nakana koja bi se mogla pojaviti u ratu koji je načelno pravedan. Toma također isključuje, slijedeći Augustina, svaku osvetničku okrutnost, divljaštvo u borbi ili naprosto žudnju za vladanjem.

sv. Toma Akvinski / Foto: irishdominicanvocations.blogspot.com

Može se reći, navode Felbar i Tolvajčić, da je za Tomu rat dopušten radi općeg dobra te je, u tome smislu, ipak dopušteno ratovati usprkos evanđeoskom blaženstvu:

Blago mirotvorcima.

Ipak, za Akvinskog „pravedni rat“, prema riječima p. Ivana Kopreka, samo je „izbor manjeg zla“, a ne prva opcija rješavanja problema.

Što kaže Katekizam Katoličke Crkve?

Katekizam Katoličke Crkve daje najsažetije objašnjenje službenog stava Crkve o ratu. Pod podnaslovom „Izbjegavanje rata“ u člancima 2307 i 2308 najprije se naglašava da rat treba izbjegavati pod svaku cijenu:

„Peta zapovijed zabranjuje hotimično uništavanje ljudskog života. Zbog zala i nepravdi što ih rat izaziva Crkva uporno sve poziva moliti i djelovati da nas Božja dobrota oslobodi starog robovanja ratu. Svi građani i svi nosioci vlasti dužni su se zauzimati za izbjegavanje rata. ‚Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude mjerodavne međunarodne vlasti koja će raspolagati prikladnim snagama, dotle se neće moći državama zanijekati pravo na  zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih sredstava mirnog pregovaranja‘ (Gaudium et Spes 79).“

Katolici su prije svega pozvani biti graditelji mira. Katekizam ipak napominje da tek kada „svi mirovni napori propadnu“, vlasti mogu razmatrati tako drastičan korak, navodi Aleteia.

Prema Katekizmu (2309), prije nego što rat uopće započne, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti:

Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje težine podložna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti. Istodobno treba:

– Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna.

– Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspješna.

– Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.

– Da pribjegavanje oružju ne prouzroči većih zala i nereda od zla kojem se želi doskočiti. U ocjenjivanju ovoga uvjeta veoma veliku težinu ima moć suvremenih sredstava razaranja.

Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u naučavanju o takozvanom „pravednom ratu“.

dim se diže nakon izraelskog napada na južna predgrađa Bejruta / Foto: MOHAMED AZAKIR/REUTERS

Također treba naglasiti:

Svaki ratni čin koji bez razlikovanja ide za uništenjem cijelih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom, zločin je protiv Boga i protiv samoga čovječanstva te mora biti odlučno i bez oklijevanja osuđen (2314).

Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove. Sve što se čini za uklanjanje tih nereda pridonosi izgradnji mira i izbjegavanju rata (2317):

Ljudima kao grešnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska. No, ukoliko u ljubavi sjedinjeni uspijevaju nadvladati grijeh, nadvladavaju i nasilje, sve dok se ne ispuni riječ:

„Mačeve će prekovati u plugove, koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda, nit se više učit ratovanju“ (Iz 2, 4).

Sveti Otac o pravednom ratu

„Samoobrana je oduvijek bila dopuštena u Crkvi. Govoriti danas o pravednom ratu vrlo je složeno pitanje. Potrebno ga je analizirati na mnogim razinama. No još od ulaska u nuklearno doba, cijeli pojam rata mora se iznova promišljati u današnjim okolnostima.“

papa Lav XIV. u Alžiru / Foto: Vatican Media

„I uvijek vjerujem da je mnogo bolje ući u dijalog nego posezati za oružjem i podupirati industriju naoružanja koja svake godine zarađuje milijarde i milijarde dolara, umjesto da sjednemo za stol, rješavamo svoje probleme i taj novac usmjerimo na humanitarna pitanja, glad u svijetu i slično“, objasnio je Papa odgovarajući na pitanje odnosi li se njegova izjava da „Bog ne sluša molitve onih koji ratuju“ na sve koji se naoružavaju, čak i u samoobrani, ili samo na nepravedne agresore.

Pope Leo answered whether his statement that “God does not listen to the prayers of those who wage war” applies to all who take up arms, even in self-defense, or only to unjust aggressors.

Self-defense has always been allowed by the Church, Pope Leo XIV said.

“To talk about… pic.twitter.com/cqKPmNh9tu

— EWTN News Nightly (@EWTNNewsNightly) May 5, 2026

Na pojam „pravednog rata“ Sveti se Otac izravno osvrnuo u svojoj prvoj enciklici Magnifica humanitas (192).

Danas, više nego ikad, ne dovodeći u pitanje pravo na samoobranu u najstrožem smislu, važno je iznova potvrditi da je teorija ‚pravednog rata‘, koja se prečesto koristila za opravdavanje bilo kakve vrste rata, sada zastarjela“, ustvrdio je Papa pozivajući se na Franjinu encikliku Fratelli tutti.

„Posljednjih desetljeća, svaki pojedini rat bio je tobože ‚opravdan‘“, primijetio je prethodni Papa.

Pritom je upozorio da se može upasti u preširoko tumačenje potencijalnog prava zakonite obrane vojnom silom o kojem se govori u Katekizmu Katoličke Crkve.

LAv XIV. potpisuje encikliku „Magnifica Humanitas“ / Foto: Simone Risoluti/REUTERS

„Tako bi neki pogrešno opravdavali čak i ‚preventivne‘ napade ili ratna djelovanja koja teško mogu izbjeći povlačenje ‚zla i nereda težih od zla koje treba eliminirati‘“, poručio je papa Franjo.

Na tom tragu Lav XIV. u prvoj enciklici promiče drugi put:

Čovječanstvo posjeduje daleko učinkovitije i prikladnije alate za promicanje ljudskog života i rješavanje sukoba, poput dijaloga, diplomacije i oprosta.

S druge strane, „korištenje sile, nasilja i oružja odražava siromaštvo odnosa koje uvijek ima katastrofalne posljedice za civilno stanovništvo“.

Papa Franjo je intervenirao u tekst Katekizma Katoličke Crkve, u članku o smrtnoj kazni. Ostaje za vidjeti hoće li se na to odlučiti i papa Lav XIV. u člancima koji spominju zakonitu obranu i pravedni rat.