Rat je naporan, težak, stravičan i dosadan.
Zlo je uporno.
Nažalost.

I opet je počeo neki novi rat.
Prestao sam brojati koliko ih je bilo u ovom komadiću našeg planeta otkad sam stigao tu u Jeruzalem.
Previše.

Vrijeme je za mir.

Malo prije nego što je počeo rat, pročitao sam jednu vrijednu i dobru knjigu autora Rutgera Bregmana. Zove se: „Humankind. A Hopeful History“. U slobodnom prijevodu: Ima nade za čovječanstvo. Gospodin Bregman, inače ateist, hoće reći da nismo u svojoj biti zli, nego dobri. I da će ljudi prije činiti dobro, nego zlo. A zlo je, vidimo i sami, zauzelo većinu vremenskog prostora u dnevnicima i na stranicama najčitanijih news portala.

Ipak, potrošio bih zeru vašeg vremena i ovog papira na kojem pišem ukazujući na dobro usred ovog novog rata.

Kad je ovaj zadnji kaos započeo, nađem se u zračnoj luci Ben Gurionu. U skloništu ispod zračne luke tražio sam poznata lica. Tu su Petra, Anita, fra Gianfranco i još nekoliko ljudi koje poznajem. Susresti poznatu osobu i zagrliti tu osobu u ovakvim okolnostima u jednom skloništu dok sviraju sirene i čuju se detonacije… Možete i sami zaključiti koliko to znači…

Zovem Claire, prijateljicu koju poznajem iz Jeruzalema. Do tog trenutka nismo uopće razmijenili brojeve. Čujemo se preko Instagrama. Trebam žensku odjeću za prijateljice koje su ostale bez prtljage u ovom metežu. U roku od sat vremena ona je tu s punim koferom stvari, bez obzira na ratno stanje, uzbune i ograničeno kretanje. Idućeg dana nas pozivaju na ručak u svoj dom. Nosim neku rakiju iz Hrvatske koju sam sačuvao kao uzvratni dar.

Ljubav te obitelji, otvoren dom i njihovo srce me podsjećaju zašto sam ovdje…

Sretnem Matheosa. On je pravoslavni monah i svećenik. Iako smo u strogoj procesiji ispred crkve, i on i ja iskačemo iz procesije i dajemo bratski i prijateljski zagrljaj jedan drugome. Prolaznici slikaju i čude se. Navikli su slušati vodiče i priče da se mi katolici i oni pravoslavci samo tučemo i nešto svađamo. Sretnem ga u supermarketu pored mog samostana nekoliko dana kasnije. Završimo na korizmenoj kavi kod nas uz potvrdu onoga što već znamo. Mi ostajemo tu.

On govori kako je primio nekoliko Rumunja kod sebe u sobu jer nemaju gdje biti… Oni se čude da im on neće ništa naplatiti…

Zovem Davida. Treba mi soba u hotelu za prijatelje koji su zaglavili tu. Nije važno vrijeme, jer je već bilo poprilično kasno. Može. Soba ih čeka. Kako se zovu…

Dovedem nekoliko prijatelja na večeru u Casa Novu, naš franjevački gostinjac. Fra Ibrahim samo kimne glavom i veli da je sve u redu. Nema problema.

Sestra Rosita vodi smještaj za hodočasnike. Dosta ih mora ostati nepredviđeno duže. Veli da se ne naplaćuje nikome nijedan dan koji moraju ostati viška. Dijelimo ono što imamo. Hrana, piće, informacije, domaća rakija, novac…

Između dvije uzbune sjedimo na kavi kod Jacka, legende starog Jeruzalema. Više se i ne trudim naručivati nešto. Već namiguje sinu, a on odmah donosi dupli espresso. Smijemo se što od dragosti, što od muke.

Srećem Abu Seira… Zapravo, zavirujem u njegovu slastičarnicu i vidim da je unutra duboko u kuhinji, a sve ostalo je zatvoreno. Izlazi on, jer je i on ugledao mene. Ratni zagrljaj. Jesi dobro? Jesi ti dobro?

Zovem salezijanca Josipa i rješavamo stvari u hodu.

Zovem fra Sandra u Betlehem i prikupljamo informacije i odrađujemo ono što treba raditi ovih dana. Zovem fra Sinišu i gledamo što možemo učiniti za ljude koji su zapeli ovdje. Bogu hvala, jedino čega nam nedostaje je mlijeko. A i to zbog toga što smo mislili u ponedjeljak ići u kupovinu. Malo nas rat poremetio. Sestre u kuhinji uskaču za sve što treba, jer naši radnici ne mogu dolaziti na posao ovih dana.

Susreće me fra Peter i veli da je skužio da me nema ovih dana mnogo u samostanu i da se previše brinem. Daje mi dvije kubanke i veli da se malo opustim kad uhvatim vremena. Dragi ljudi odlaze na put. Izvlačenje iz nesigurnog područja. Zagrljaj na kraju. Suza. Riječi blagoslova. Riječi blizine…

Odlazim jutros na Sveti grob. Pusto je. Na putu onamo opet čujem sirene i detonacije u daljini. Tražim oltar na kojem bih mogao proslaviti svetu misu.

U Tvoje ruke, Gospodine… U Tvoje ruke, Šefe, stavljam i sebe i sve ljude… Bez Tebe, džaba mi se trudit’ i sekirat’…

Tolike poruke i pozivi samo pristižu u ovakvim trenutcima. Ljudi nude pomoć i pitaju treba li mi/nam išta. Zahvalan na tolikim ljudima koji su u mom srcu, a izgleda da sam i ja u njihovom. Strepe za mene ovdje. I žao mi je svih vas koji se brinete za mene… Ja sam odlučio ostati ovdje i dalje.

Hvala na svakoj molitvi.

Ipak, molim vas da malo preusmjerite svoje molitve ili barem dio tih molitava. Ja sam dobro i svi oko mene su dobro.

Ali ima ljudi koji su izgubili sve. Ima ljudi koji krvare, ranjeni su, nemaju što pojesti i nemaju više krova nad glavom. Ima ljudi koji žive u strahu od sljedećeg bombardiranja i raketiranja, od sljedeće uzbune i sakrivanja u sklonište (ako ga imaju – ja ga baš i nemam). Ima i zlih ljudi koji namjerno čine zlo. Molite i za njih. Za njih najviše…

Pozdrav iz Jeruzalema