Katekizam Katoličke Crkve donosi da je molitva uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga (KKC 2559). Uzdignuti svoju dušu prema Nebu znači iskazati svoju čežnju ka osobnom odnosu s Bogom na kojeg nas Bog poziva. Molitva je ponajprije odgovor na Božji poziv. Čovjek je pozvan priznati si jednu duboku istinu: Bog je uvijek prvi.

On je taj koji nas stvara, nadahnjuje, daje nam život i u srce stavlja čežnju za smislom, ljubavlju i mirom. Ta čežnja nije slučajna – to je Božji glas u nama. Zato molitva nije samo naše obraćanje Bogu, nego odgovor na Njegovu ljubav koja nas već zove.

Mi se u molitvi ne obraćamo nekome dalekom, nego Onome koji nas već traži, poznaje i voli.

Kao što dijete odgovara na glas svoje majke, tako i mi, u molitvi, odgovaramo na glas Boga koji nas poziva na život, mir i povjerenje. Zato moliti znači dopustiti Bogu da nas dotakne – i odazvati se na tu blizinu.

U toj blizini doživjet ćemo susret, susret s našim Stvoriteljem, s onim koji nas poziva. Pravi i istinski primjer takvog odnosa imamo u Isusu Kristu koji se je neprestano molio Ocu. Stoga je naša molitva uvijek usmjerena Ocu (kao izvoru svega), po Sinu (koji nas sjedinjuje s Ocem) u Duhu Svetom (koji moli u nama i za nas). U takvoj molitvi čovjek ne moli sam, nego postaje dionik Isusova vlastitog odnosa prema Ocu s određenim stavom srca, vjerom i otvorenošću prema Bogu.

Katekizam Katoličke Crkve kaže da je poniznost temelj naše molitve.

Poniznost ne znači poniženje, nego realno stanje srca: „Ja trebam Boga, nisam samodostatan. Potrebno nam je srce kakvo je imao carinik koji se ne usudi podići glavu prema nebu nego se udarao u prsa govoreći: Bože milostiv budi meni grešniku (Lk 18, 13.)

Isus nas poziva na obraćenje srca, ljubiti neprijatelje, pomiriti se s braćom i sestrama, čistoću srca i traženje kraljevstva (usp. KKC 2607-2608). On nas poziva da svoje srce usmjerimo na obraćenje, da se oslobodimo tereta grijeha jer onaj tko je u svojoj odlučnosti sa svoga srca uklonio teret grijeha i oslobodio se prizemnosti, može itekako u vjeri uzdići se Gospodinu.

U ovome nas hrabri i sv. Terezija Avilska:

„Smatram da je važno početi s velikom odlučnošću, jer kad osjetite želju da sasvim sami razgovarate s Bogom i kad uspostavite distancu između vas i izvanjskih stvari, tada se ne trebate ničeg bojati. Radujte se zbog toga i imajte povjerenja u Boga. On svoje prijatelje nikada ne ostavlja na cjedilu. Za početak je vrlo važna odlučnost.“ (RAZGOVOR S BOGOM, A. Sagradoy, Zagreb 2021., str. 13)

Molitva nije osjećaj, ona je čin vjernosti (KKC 2742).

Katekizam Katoličke Crkve uči nas da je vjera prvi uvjet molitve (KKC 2609).

To znači da molitva ne započinje na usnama, nego u srcu koji vjeruje. Bez vjere nema pravoga susreta s Bogom, jer molitva nije samo govor, nego odnos živih osoba: Boga koji poziva i čovjeka koji odgovara. Bog je živi Otac koji poznaje moje potrebe i prije nego ih izreknem (KKC 2736), ali on ipak želi da mu se obratim – ne zato da ga obavijestim o svom stanju, nego da zajedno s njim živim, da budemo u odnosu ljubavi.

Sjetimo se Isusova dolaska kod Marte i Marije. Marta radi, a Marija sluša. Isus pohvaljuje Mariju jer je odabrala bolji dio, njezin susret s Isusom počinje slušanjem. Ljudi će reći kako ne čuju Boga da govori, no, nije li sama prisutnost u šutnji i naše predanje, ono pravo istinsko otvaranje Bogu. Upravo se tu događa istinski susret. U slušanju!

Kada šutimo pred Bogom, dopuštamo da On bude Bog, a mi postanemo oni koji primaju, što KKC naziva stavom poniznosti i predanja u molitvi (KKC 2559).

Tišina koju proživljavamo nakon molitve nije odsutnost Božja ili neki prazan prostor. Ona je prostor Božje prisutnosti u kojem raste naša spoznaja da je Bog živ, prisutan. Tišina je najsnažniji odgovor Božji, jer onaj koji vjerom pristupa molitvi živi u nadi da je Gospodin uslišio i da će mu dati u pravo vrijeme. Sjetimo se proroka Ilije koji nije prepoznao Boga ni u potresu, ni u olujnom vihoru nego u blagom lahoru.

Bog govori tiho i zato dok smo danas zatrpani bukom, molitva nas vraća u unutarnju tišinu.

Naša molitva bez vjere ostaje prazna, nalik na govor u praznu sobu. No, ako vjerujem, onda i šutnja može postati molitva – jer znam da me On čuje.

Tišina je zato krov nad svim oblicima molitve, jer omogućuje da Božja riječ padne u dubinu duše i počne u njoj donositi plod (KKC 2706).

Vjernik ostaje u molitvi jer vjeruje, a ne jer osjeća.

Ako zastanemo samo na osjećajima brzo ćemo odustati od molitve jer u njoj nećemo vidjeti smisao. Odgovor na ovo pitanje itekako možemo pronaći u molitvi zahvaljivanja koja je više od traženja.

Zahvalnost – vrhunac molitve

Molitva zahvaljivanja zauzima posebno mjesto u duhovnom životu kršćanina jer nas vraća temeljnoj istini: sve je dar. Katekizam nas podsjeća da je zahvaljivanje jedna od četiriju osnovnih vrsta molitve i da svaka situacija može postati prilika da zahvalimo Bogu.

U zahvaljivanju se odričemo iluzije samodostatnosti; priznajem da nije moja sposobnost ta koja me nosi, nego Božja dobrota. I upravo tu poniznost Bog iznova nagrađuje milošću.

Srce koje zahvaljuje postaje mekano, plodno i otvoreno za djelovanje Duha.

Zahvaljivanjem se vraćamo pravoj ravnoteži: molitva nije mjesto gdje ja upravljam, nego gdje se prepuštam.

Najdublje značenje zahvaljivanja otkriva se u Euharistiji. Sama riječ znači „zahvaljivanje”, a Euharistija je žrtva zahvalnosti Ocu. To znači da je zahvalnost u srcu Crkve, u središtu njezina bogoslužja i identiteta. Ako je Euharistija izvor i vrhunac kršćanskog života, onda je zahvalnost izvor i vrhunac molitve.

U molitvi se uči zahvalnosti, poniznosti, strpljivosti i hrabrosti – krepostima koje ne možemo razviti samo voljom. Zato Crkva kaže da je molitva nužna za spasenje, jer „tko moli, spašava se; tko ne moli, propada“ (sv. Alfonz Liguori).

Prvu emisiju „Tebe tražim“  pripremio je Mario Večerić, župnik Župe blaženog Alojzija Stepinca u Novskoj.